Stranica: 1 | 2 | 3 | 4

Papa Ivan Pavao II u dokumentu Christifideles Laici, dok tumači uvjete kako se neka udruga može definirati kao crkvena i katoličke akcije podvlači važnost svetosti njezinih osnivatelja. Vojska Bezgrešne u potpunosti ispunjava ovaj kriterij. Tek nekoliko mjeseci nakon osnivanja umiru dvojica njezinih suosnivača na glasu svetosti: p. Antonio M. Glowinski i fra Antonio M. Mansi. Upravo po njihovom zagovoru uspijeva p. Kolbe svladati prve poteškoće. No, svoju prvu veliku žrtvu dat će upravo inicijator i glavni pokretač pokreta, sam Maksimilijan Kolbe.

Odmah po osvajanju Poljske od strane Njemačke, a imajući u vidu veliku popularnost koju je Kolbe već uživao u svojoj domovini, tražio je Gestapo na sve moguće načine da ga uvjeri kako bi se upisao u Njemačko državljanstvo, jer mu je to omogućavalo njegovo njemačko prezime.

Kada je Kolbe odbio ovakav prijedlog, policija najprije zabrani izdavačku djelatnost, zatim uhiti njega i još neku subraću iz Niepokalanowa, te ih odvede u pritvor. Odatle će Maksimilijan Kolbe biti deportiran u zloglasni logor Auschwitz (Oswiecim), gdje je, kao i stotine tisuća drugih logoraša prisiljen raditi najteže poslove u groznim uvjetima za život i preživljavanje. Unatoč mnogobrojnim teškim bolestima koje ga već dugi niz godina pritišću Maksimilijan odolijeva i ustrajava. Naprotiv, on je onaj koji potiče i druge neka ustraju.

Posljednjih dana mjeseca srpnja na djelo dolazi njegova iskrena gesta ljubavi prema bližnjemu, pa se tako potpuno otkriva njegova duhovna veličina.

Znao je da ga braća u Niepokalanowu trebaju. Mnoga njegova subraća su se obraćala njemačkim vlastima tražeći da bi umjesto njega boravili i radili u logoru. Iako je sve ovo znao, onog vrućeg ljeta, nije mogao samo mirno promatrati događaj pred svojim očima. Naime, otac obitelji, njemu nepoznati zarobljenik, koji je morao umrijeti kao odmazda za jednog bjegunca, jer se nije pronašlo pravoga bjegunca, sada mora umrijeti on i još nekolicina drugih nevinih ljudi. Ovaj plače pred gestapovcima i preklinje ih neka mu poštede život. Sada izlazi p. Maksimilijan Kolbe i nudi sebe kao zamjenu za ovoga oca obitelji, da bi umjesto njega on umro u bunkeru gladi i tako bio blizu ostaloj devetorici koji su osuđeni na istu kaznu.

A Vojska Bezgrešne? Niepokalanow? Budućnost? Tko će se sada brinuti o onome što je on započeo? U svemu ovome on se osjećao uvijek samo kao sredstvo u rukama Bezgrešne. Tako, i ovaj puta, providjet će Bezgrešna.

O ovoj hrabroj gesti ljubavi napisano je mnogo materijala. Sva bi se ta razmišljanja nekako našla u ovakvom ili sličnom zaključku: to je kršćanski čin ljubavi; odgovor na mnogobrojna mučeništva podnesena u ovom i svim drugim koncentracionim logorima, da bi na taj način pokazao da je čovjek sposoban i ljubiti a ne samo mrziti i razarati.