Sadržaj: 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10

“Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.”
Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’”
Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što God učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’”
Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’”
“Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste?.”
“I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.”

Mt 25, 31-46

I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” A on mu reče: U Zakonu što piše? Kako čitaš?” Odgovori mu onaj: “Ljubi Gospodina Boga svojega iz sveg srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim, i svoga bližnjega kao sebe samoga!”
Reče mu na to Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.”
Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: “A tko je moj bližnji?” Isus prihvati i reče:
“Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’”
“Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” On odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Nato mu reče Isus: “idi pa i ti čini tako!”

Lk 10, 25-37

Skriveni Isus

Isus se nakon Uskrsnuća voli skrivati!
Preoblači se u vrtlara kako bi susreo Magdalenu koja plače nad praznim grobom. Preoblači se u putnika kako bi susreo učenike na putu za Emaus. Isus je “skriven”, On traži i pušta Se tražiti; susreće me i biva susretnut. I danas se skriva u Euharistiji, u svećenicima Crkve, kao i u svim ljudima dobre volje. Po svojoj izričitoj želji, onaj koji “blaženima” proglašava “siromahe” skriva se u siromahu: u izgladnjelome, u nagome, u zatočenome, u žednome, u bolesnome. Čeka samo da bismo Ga susreli u onima koji su poniženi u svome ljudskome dostojanstvu.
Siromah je Isus sâm: ne po nekom običaju, niti na neki umišljeni način, već u stvarnosti. Radi toga okrenuti leđa siromahu znači okrenuti leđa Isusu.
Onoga tko u siromahu prepoznaje Krista prepoznat će On u Raju.
Brojni kršćani na različite načine traže Gospodina, istražujući pritom načine molitve, nova iskustva, duhovne osjećaje; nerijetko u traženju Boga ima puno toga izvještačenoga i improviziranoga.
Vojnik Bezgrešne stječe iskustvo prema kojemu se najljepši i najstvarniji susret s Isusom proživljava u susretu sa siromahom.

Isus: Siromah koji nas obogaćuje

Samo nas je jedan Siromah mogao spasiti.
Isus se učinio siromašnim u krilu jedne siromašne žene, jer Ga se siromašni, koje takvima čine životne prilike, nepravda i grijeh, ne srame. Siromaštvo nije tek krjepost, već samo Otajstvo Kristovo. To je o. Kolbe shvatio i razmatrao u školi Svetog Franje Asiškog.

Samo siromah može susresti pogled Gospodina blagog i Raspetog. Isus blaga i ponizna srca, siromašni dragovoljac, hodočasnik bez mjesta na koje bi glavu položio, Onaj je Koji te čini bogatim Svojim besplatnim društvom što ti ga pruža kao najdražem prijatelju.
A upravo činjenica da se Isus daje bez naknade čini bogatim onoga koji o tome razmatra.

Marija, majka Siromašnoga, ostala je u sjeni toga otajstva skrivenoga u tmini vremena i otkrivenoga jednostavnima. Prema njenom primjeru, kršćanin uključen u VB u središte svoga nutarnjeg života stavlja isto siromaštvo Kristovo kako bi postao osoba koja se dragovoljno, bez naknade daje iz ljubavi i za Ljubav.

Milosrđe: puno više od čovjekoljublja (usp. GS 14)

Milosrđe, shvaćeno kao ljubav prema Bogu i prema bližnjemu (ali i kao milosni život koji je na djelu u nama), postaje načinom na koji kršćanin želi promatrati druge. Siromasi nisu samo predmet milosrđa, već i “nezgodni” čimbenici koji nas (gotovo uvijek nesvjesno) uvode u otajstvo Božje providnosti u našem životu.

Onaj tko se učini prijateljem siromašnih stavlja svoje srce u Srce Isusovo, koje žari i gori. Gori, jer vršiti milosrđe ponekad zahtijeva napor, odricanje i žrtvovanje vlastitih dobara i udobnosti.
Milosrđe je put koji polazi od toga da primijetimo siromaha, da dopustimo da nas siromašni Krist promatra. To bi trebalo dostajati da od čovjeka učini sretnog kršćanina.

Vojnik Bezgrešne znade da je milosrđe više od poleta srca, solidarnosti, sućuti: siromasi nemaju potrebe za našim sažaljenjem, već da se prema njima odnosimo kao prema osobama dostojnima življenja.
Ima ih koji siromašnima odlaze iz čovjekoljublja; ima ih koji im odlaze da bi otkrili Krista, dok si Vojnik Bezgrešne preduzima jedan još veći ideal: otkriti onog Isusa koji te uzima za ruku i vodi k siromahu govoreći: “Kada učiniš nešto za ovoga brata, spomeni se da si to učinio za Mene”.

Kolbeovo milosrđe: pitanje života

Vojnik posjeduje svoj osebujni stil. Čini ono što čini svaki kršćanin, znajući da je primio karizmu priznatu od Crkve. Čak je i milosrđe Vojnika Bezgrešne prosvijetljeno svjetlošću Utemeljitelja, da bi se obogatilo dodatnim znamenjima.
U koncentracijskom logoru u Oswiecimu, Kolbe daje život za nepoznatog su-uznika; u tom siromašnom čovjeku osuđenom na smrt susreće neočekivanost vjere i smjesta prepoznaje kako je Krist s njime ugovorio sastanak na jedan nepredvidiv način. Pravo čudo herojskog čina Kolbeova, koji traži da bi zauzeo mjesto svojeg bezimenog su-uznika, sastoji se u njegovoj sposobnosti da se osjeti pozvanim na djelovanje u jednoj neočekivanoj situaciji.

Tako se i kršćanin uključen u VB osjeća pozvanim na djelovanje u situacijama koje su nekad uznemirujuće i nepredvidive, a koje uključuju osobe koje žive u moralnoj i duhovnoj bijedi, te kojima su, metaforički govoreći “sati odbrojani” poradi nepravde, društvene izoliranosti i marginalizacije.
Kolbe nas uči, i to ne samo svojom herojskom gestom, kako Ljubav koja stvara nije trenutan čin, već globalna dimenzija vjere unutar koje se svjedoči svoja osobna vjera, čak i po cijenu mučeništva.

U tom smislu svaki vojnik osjeća se pozvanim biti “mučenikom” ljubavi prema bližnjemu. Promatrajući Djevicu kako uspravno stoji pod Križem, Vojnik Bezgrešne prima poziv biti prisutan s majčinskom nježnošću pod križevima koji tolike ljude zarobljavaju u trpljenje, koji onda bivaju “osuđeni na smrt” od strane društva koje je nerijetko nepravedno i sklono kompromisima.

U svijetu siromašnih

U svijetu siromašnih postoji jedan uronjeni ambijent, očima nevidljiv. Često s čuđenjem uviđamo kako blizu nas tiho i dostojanstveno živi obitelj u situaciji teške moralne ili materijalne bijede. Nerijetko tišina siromašnih ukazuje na sram i napuštenost.

Svijet siromašnih natopljen je također i određenom negativnom tolerancijom svojstvenom zapadnjačkoj civilizaciji, koja zatvara oči kako ne bi patila, koja sakriva pijanca i zatvara usta starcu, koja stvara žrtvene jarce.
Vojnik Bezgrešne ulazi u ovaj svijet da bi otkrio – čak i kada se čini kako sve oko njega to niječe – apsolutno dostojanstvo života i ljudske osobe.
Dati dostojanstvo prvi je oblik iskazivanja milosrđa, a ujedno i prvi korak ka znakovitom susretu sa siromašnima. Nije dovoljno dati novac, organizirati humanitarne akcije na daleko: siromah zahtijeva prisutnost, slušanje, vrijeme.

“Organizirano” milosrđe: modaliteti i primatelji

Složenost našega društva zahtijeva mudro milosrđe, koje znade preventivno riješiti uzroke procesa koji dovode do isključenosti iz društva. S druge strane stoji otajstvo Marije očuvane od istočnoga grijeha koja vojnika uči da u životnoj priči svake osobe prepozna bilo tiho gibanje milosti koja preobražava, bilo sjeme zla koje se nastoji razviti kako bi stvorenje učinilo nesretnim.
Da bi se postigao taj cilj, djelovanje ogranka VB može se pokazati uspješnijim od pojedinačnih napora. Raditi zajedno za siromašne pruža veća jamstva.
Svaki ogranak VB poznaje svoj teritorij, te stoga može ad hoc koordinirati karitativna nastojanja.

Tri su načina skrbljenja o siromašnima:
- poznavati njihov svijet: otvoriti oči, upoznati, informirati se o socijalnim neprilikama, već predstavlja čin milosrđa;
- učiniti da i drugi upoznaju svijet siromašnih: oni koji, iz bilo kojih razloga, nisu upoznati sa stvarnošću marginalizacije;
- dijeliti: uz pomoć solidarnosti, osobne bliskosti, izravnog slušanja siromaha.

Nismo svi pozvani niti možemo istovremeno pokrenuti gore navedene modalitete! Svi se, međutim, možemo pronaći u barem jednoj od navedenih “strategija milosrđa”.
VB Italije osjeća se pozvanom svoju pozornost usmjeriti ka trima naročitima kategorijama siromaha, odnosno, bolje rečeno, novih siromaha:
- starcima
- siromašnim obiteljima i obiteljima u bračnoj krizi
- uznicima.

Posebna je pozornost pridržana za obranu nerođenoga života, nasuprot kulture smrti i isključivosti osobnih probitaka.

Kolbeovo svjedočanstvo

Koliko je velika, neizmjerna i čudesna bila njegova humanost! Bio je tako dobar! Ljubio je Boga više od sebe samoga. Kakav apostol! Ne mogu reći da sam, kao svećenik, ostavio isti utisak. Bojao sam se trpljenja, te je moja želja za životom bila toliko jaka da sam uvijek tražio načina kako se prehraniti.
Jednoga dana, dok smo šetali i razgovarali, primio sam oca Maksimilijana pod ruku. Odjednom sam osjetio kako mi u jaknu gura komadić kruha.
“Ali, oče, zar ga vi ne želite?” – rekao sam prijetvorno, jer sam očajnički želio smjesta pojesti taj kruh. “Uzmi ga”, odgovorio mi je. “Mlad si, i više ti treba negoli meni.”
“Ali, oče, zar zaista niste gladni?” – procijedio sam. “Nisam gladan” – razuvjerio me. “Evo, uzmi”.

I žudno sam ga pojeo. Bio je to za mene uistinu panis vitae, kruh života. Sjećam se kako mi je jednom prigodom dao čak i svoju juhu.
Iako je, poput ostalih zatvorenika, nosio prljavu i poderanu odjeću, sa zdjelicom koja je visjela s jedne strane o pojasu, te je poput ostalih nalikovao na kostur, u njemu je na neki način sve to bilo dokinuto dojmljivošću njegova duhovnog držanja i svetošću koja je isijavala iz njegove osobe.
Nikada se nije dogodilo da bih bio uz njega, a da nisam osjetio neizmjernu dobrotu i mir koji bi obuzimali moju dušu. Bilo mi je milo gledati u njegove oči, tako lijepe i usađene, koje su imale takvu boju i takvu blagost.

Na neki mi je način koncentracijski logor koristio. U mojim molitvama doista nije bilo nikakve navade: bile su intenzivne, pune tjeskobe i najdublje vjere, te popraćene suzama. Tako sam molio u Auschwitzu. Kada sam došao u doticaj s o. Kolbeom, pobunio sam se Gospodinu, rekavši: “Zašto? Zašto? Kako možeš sve to dopuštati?” U to je vrijeme otac Maksimilijan još imao ožiljke od udaraca, ali se nikada nije tužio. On mi je pomogao prodrijeti u smisao patnje.
Sjećam se jednoga dana kada sam ga susreo na zboru. Zamolio sam ga neka me ispovijedi. Za mene je bila velika stvar ispovijediti svoje grijehe i poteškoće jednome svecu, te primiti odrješenje s njegovih usana.

Moja je ispovijed završila, a on je rekao: “Sada želim da ti ispovijediš mene”, te sam ga ja saslušao. Danas zahvaljujem Gospodinu za tu milost, te što mi je on prenio djelić svog neizmjernog duha.

Mogu reći da otac Maksimilijan ne bi postojao bez svoje ljubavi prema Isusovoj Majci. No, ta je njegova ljubav bila uzvišena, teološka, sveobuhvatna. Da bi se to shvatilo, potrebno je imati dušu djeteta. U tom istinskom paklu velike patnje i okrutnosti, sotonskog ponižavanja, psovki i bijede grijeha, za me je on bio poput sjajne svjetiljke koja je zračila Bogom i ljepotom.
Jedne smo nedjelje razgovarali. Upitao sam ga: “Hoćemo li ikada otići odavde? Hoćemo li biti slobodni?”

“Ti ćeš biti slobodan”, uvjerljivo mi je odgovorio. Potom je dodao: “Svi mi imamo poslanje što ga moramo izvršiti, svi mi koji trpimo u ovome logoru. Ti ćeš izaći, ali ja ne, jer ja imam poslanje: Bezgrešna ima jedan zadatak što ga valja izvršiti…”
Kao i uvijek, govorio je uvjerljivo i mirno.
Tko je bio otac Kolbe? To će zauvijek ostati veliko Božje otajstvo.

Prošla su već dva tjedna. Uznici su umirali jedan za drugim, te su preostala svega četvorica, među kojima i otac Kolbe, još uvijek pri svijesti. SS je odlučio kako sve to predugo traje… Jednoga su dana poslali njemačkog zločinca Bocka da uznicima dadne smrtonosnu injekciju. Nakon što je otrov unesen u venu lijeve ruke, mogla se je pratiti oteklina koja je išla od ruke ka grudima, povećavajući se sve više kako se približavala srcu. Kada je do njega stigla, žrtva bi mrtva padala na pod. Između davanja injekcije i smrti prošlo bi možda malo više od deset sekundi.
Kada je Bock stigao tamo, morao sam ga otpratiti u ćeliju. Vidio sam o. Kolbea, u molitvi, kako je sam ubojici prinio ruku. Nisam to mogao podnijeti. Ispričavši se da imam posla, otišao sam. No, čim su SS-ovci i krvnik otišli, vratio sam se.
Ostala trupla, naga i prljava, bila su protegnuta na podu, licâ koja su odražavala znakove trpljenja. Otac Kolbe je sjedio, uspravan, naslonjen na zid. Njegovo tijelo nije bilo prljavo poput ostalih, već čisto i sjajno. Glava je bila blago nagnuta na jednu stranu. Njegove su oči bile otvorene. Lice mu je bilo čisto i radosno, sjajno.
Svatko bi primjetio i opazio kako je riječ o svecu.

Iz knjige P. Treece-a: “Maksimilijan Kolbe, Svetac iz Aušvica.
Svjedočanstva onih koji su ga poznavali, Edizioni dell’ Immacolata,
Borgonuovo, 1996., str. 201-201; 221-222.

Sadržaj: 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10