Sadržaj: 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10

Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća. Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

“Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem svih naroda:
svjetlost na prosvjetljenje narodâ,
slavu puka svoga izraelskoga.”

Lk 2, 21-32

Kao razumnima velim: sudite sami što govorim. Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.

1 Kor 10, 15-17

Liturgija – Božja škola

U svijetu prepunom “učiteljâ”, pretrpanom školama, gdje se mnogi osjećaju pozvanima poučavati, a tek mali broj biti učenicima, Vojniku Bezgrešne, kao i svakom kršćaninu, Otac Nebeski upravlja poziv da se upiše u jedinu pravu “školu života”: onu Sina. Tu besplatnu školu predstavlja liturgija: u njoj nam Otac, preko djelovanja Duha Svetoga, trajno uprisutnjuje Krista Učitelja.

Uz svaku katehezu, kao i specifičnu i ciljanu formaciju, koliko god one bile korisne, Vojnik Bezgrešne je svjestan kako nam je upravo u liturgiji dano naučiti klanjati se, razmatrati, nasljedovati otajstvo Krista koji neprestano dolazi u tijelu, neprestano oprašta, neprestano liječi, neprestano govori.
Radi toga Vojnik Bezgrešne postaje učenikom prvenstveno u liturgiji.
Marno posjećujući ovu božansku školu, Vojnik Bezgrešne ne uči samo poznavati Boga s još više ljubavi, već i shvatiti pravu stvarnost stvari.

- Iz Euharistijske liturgije Vojnik Bezgrešne uči kako živi u punini jedino onaj koji se daje drugima.
- Iz liturgije pomirenja Vojnik Bezgrešne uči kako pad i grijeh nisu posljednje riječi što ih Gospodin izgovara s obzirom na naš život.
- Iz liturgije Sv. Potvrde Vojnik Bezgrešne uči kako se osjećati “pozvanim” na naročitu ulogu u kršćanskoj zajednici, bez lažnih bojazni ili lijenosti.
- Iz liturgije Vjenčanja Vojnik Bezgrešne uči kako Krist istinski ljubi Svoju Crkvu, te kako se i Njega ljubi kao Zaručnika, istom nježnošću.
- Iz liturgije zaređenja svećenikâ Crkve Vojnik Bezgrešne uči kako svaki kršćanin od Krista prima pastoralnu odgovornost za druge, bila ona mala ili velika.

Nadalje, iz liturgije uzete u cijelosti, predokusu Neba, Vojniku Bezgrešne je dano razmatrati o onome što ćemo biti u budućem životu: zajednica sinova ponovno okupljenih oko Oca, kako bismo Ga slavili i radovali se, zahvaljivali i posredovali, u radosti bez granica koju nam nitko neće moći oduzeti.

Marija uzor molitve (usp. GS 6)

Naš je trajni uzor molitve Djevica Marija, službenica Očeva, Majka Sinovljeva i zaručnica Duha Svetoga, koja je svoj skromni život pretvorila u neprestanu liturgiju slave. Ona nas, preko riječi Veliča, uči moliti ufajući se i ufati se kršćanskim realizmom: Bog koji ponizuje oholice, koji potlačenima vraća pravicu, Onaj je Koji svakoga dana čini velika djela u našem siromašnom životu.
Za Mariju je Bog Kojemu upućujemo molitve Bog iznenađenja, neočekivanog, trajnog pohoda: riječju, On je Bog prisutni Koji nas nikada ne ostavlja same, bilo u radosti, ili pak pod križem svake ljudske žalosti.

Slikom sastanka između liturgije i kršćanskog života ostaje evanđeoski iskaz o Isusovu prikazanju u Hramu. Marija, žena Josipova, nosi u Očev dom Riječ koju je donijela na svijet, u skladu s levitskim obrednim zakonima. Ono što je moglo ostati običnim obredom pretvorilo se, međutim, u događaj otkrivenja: Isus je prepoznat kao svjetlost narodâ, a Marija kao Ona Koja će uzeti dioništvo u naporima, neshvaćenosti i žrtvi Sina.

Tako se događa i nama kada uđemo u Dom Gospodnji: svjetlost Krista, Riječi i Hrane, tješi nas, dok istovremeno dublje prodiremo u značenje i cijenu nasljedovanja Krista, Mesije, kao siromašnog i trpećeg.
To je liturgija: upoznati i biti upoznat! Vojnik Bezgrešne je, dakle, proživljava kao izvanredno snažan trenutak, kao prostor radosti, veselja, kao prigodu da se osjetimo istinski voljenima i ozdravljenima od Boga po Duhu Svetomu.

Euharistija

Euharistija je gravitacijsko središte našega života. Tko ne žudi za gozbom Gospodnjom, ne zna što je kršćanski život. Bez Euharistije se ne živi, bez Euharistije nema hvale, niti evangelizacije, niti ljubavi, a pogotovu nema zajedništva.
Euharistija je Sâm Krist koji prebiva među nama pod skromnim prilikama kruha i vina: to je trajno utjelovljenje Riječi koja se lomi.

U Euharistijskome Isusu Vojnik Bezgrešne rado razmatra misterij svoga vlastitog života: u Kristovu tijelu prisutnome pod euharistijskim prilikama osjeća se ponukan ostati vjeran svome pozivu ne gubeći duha; u razlomljenome Tijelu i prolivenoj Krvi Vojnik Bezgrešne čuje odzvanjati Božji poziv kojim nas poziva da postanemo hrana drugima u bezgraničnoj ljubavi.

I ne samo to: Euharistija Vojnika Bezgrešne uči gledati prema Nebu. Ako s vjerom blagujemo Tijelo Kristovo, u nama treba rasti želja združiti se s Kristom Glavom, koji kraljuje na nebesima zdesna Ocu.

Posjećujući Isusa prisutnog u Euharistiji, Vojnik Bezgrešne sluša povik Raspetoga: “Žedan sam”. Nije to običan vapaj, već poziv da ka istome izvoru povedemo one koji su nam povjereni. Misionarstvo – karakteristična odrednica VB – rađa se upravo tu: iz Euharistijskoga Srca Kristova.

Pomirenje

Grijeh svijeta očituje se na različite načine: u gospodarskome sustavu koji siromašne čini još siromašnijima, u egoizmu malobrojnih vlastodržaca, u informacijama koje manipuliraju zapisima i poviješću, u razvrgavanju najznačajnijih odnosa. Ogledalo, kao i izvor grijeha svijeta jest naše maleno srce. Osobni grijeh i grijeh svijeta isprepliću se i sastaju u našoj savjesti. Vojnik Bezgrešne s poniznošću, te bez ustručavanja, prepoznaje grijeh koji stanuje u njegovom srcu, svjestan kako “mržnja razara, a samo ljubav stvara” (o. Kolbe).

Iz te se svijesti rađa duboka želja za pomirenjem s Bogom, braćom ljudima i vlastitim životom, koji se sastoji od radosti, ali i od neuspjehâ, krutosti i mržnje.
U svijetu koji na pokoru i na obraćenje gleda kao na nešto žalosno, Vojnik Bezgrešne se odvažava na put koji vodi u zagrljaj s Ocem Nebeskim s radošću i pouzdanjem, bez (nakon Sv. ispovijedi, op. prev.) nepotrebnog osjećaja krivnje.
Radi toga Vojnik Bezgrešne, koji više nije rob grijeha, već slobodni sin, najmanje jednom mjesečno pristupa sakramentu Pomirenja, kako bi u svome životu naviještao milosrđe Boga koji oprašta, te koji u nama ljubi ono što ljubi u Sinu, Janjetu bez mane.

Liturgija časova

Vojnik Bezgrešne, kao član javne udruge, ima obvezu pridružiti se javnoj molitvi Crkve, a to je Liturgija časova (Časoslov). Ona sa svojim himnima, psalmima, biblijskim odlomcima, zazivima i posredovanjima predstavlja najcjelovitiji mogući izraz zajedničke, kao i osobne molitve.
Vojnik Bezgrešne će ovu vrstu molitve cijeniti više no bilo koju drugu, svjestan kako se s njom i po njoj Ocu Nebeskom obraćaju kršćani iz svih mjesta, kultura i denominacija.

Vojnik Bezgrešne pritom misli i na to kako su molitve psalama iste one koje je Djevica Marija, kao dobra Izraelka, u svakom trenutku svoga života imala na usnama: molila ih je zajedno sa Sinom Isusom, s njima je naučila nadati se u bolju budućnost, preko njih je upoznala lice milosrdnog Oca koji nikada ne napušta svoje bijedne.

Božja Riječ (usp. GS 7)

Naš se dan sastoji od komunikacije, izmjene riječi, susretâ. Često čak i od samoće. Svim takvim okolnostima prethodi želja da susretnemo nečiji pogled, da nam se upute riječi svjetla, poticaja, ohrabrenja. Čak i tišina: riječ bez zvuka, prati ovu dinamiku.
Kršćanin znade kako je jedina riječ, neophodna, koja resi i ocrtava život, Riječ Sama, Isus Krist, Koga i danas možemo čuti i susresti u pozornom čitanju Svetoga Pisma, popraćenog razmatranjem.
Vojnik Bezgrešne, nasljedujući Mariju, u svome srcu pohranjuje manje i veće dnevne događaje kako bi ih shvatio u svjetlu Riječi Božje, jer, ako ne sluša nju, nema kršćanskog života. Slušati Pisma za Vojnika Bezgrešne ne predstavlja modu, kao niti vježbanje lijepog izražavanja, već je to čin vjere u Onoga Koji malima i siromašnima – poput Marije – otkriva tajne Kraljevstva.
Nadasve Evanđelje koje se naviješta u nedjeljnoj liturgiji predstavlja središte nadahnuća, kriterij prema kojemu se Vojnik Bezgrešne ravna u svojim riječima i djelima, kako bi, na određen način, i sâm postao živim odjekom naviještene Riječi.

Molitva jednostavnih: krunica

Krunica, osobni oblik molitve, oblik pobožnosti, jest obraćanje Mariji kako bi nam Ona pomogla da postanemo drugi “Krist”, preko razmatranja života Njenoga Sina. Krunica onome koji je moli pokazuje kako svaki radosni ili žalosni događaj – ako ga proživljavamo s Isusom – vodi ka slavnome otajstvu u kojem će se svatko od nas naći “svet među svetima”, kako bismo bez kraja slavili Onoga Koji nam uvijek oprašta i Koji nam uvijek pomaže.

Krunica, molitvena metafora ideala krune od ruža što je Vojnik Bezgrešne želi položiti pod noge Bezgrešnoj, ima za cilj prije svega pomoći nam da budemo “Kristov miomiris”. Štoviše, preko nje, Vojnik Bezgrešne biva poslušan pavlovskome savjetu da bez prestanka i svakodnevno moli, nikada se ne umarajući.

Primarni zadatak: trezvena i iskrena molitva

Nije dovoljno moliti se Mariji! Ono što stvarno tvori duhovnu zgradu Vojnika Bezgrešne jest naučiti moliti poput Marije, a to se postiže:
- kada od svakog susreta s Riječju učinimo događaj poziva;
- kada svoju vlastitu ljudsku sudbinu stavimo pred noge Otkupiteljeve;
- kada više volimo molitvom prožetu tišinu od bujice riječi;
- kada slavimo Gospodina za čudesa što ih čini svakodnevno, kao i kroz povijest;
- kada Kristu upućujemo zazive za one koji ne znaju, ne žele, ili ne uspijevaju moliti … kao što je to Marija učinila u Kani čim je opazila kako je ponestalo vina radosti i nade.

O. Kolbe ti govori

Tko bi se usudio pretpostaviti da si me Ti, o Bože beskrajni i vječni, ljubio kroz sva stoljeća, pa i prije njih? Ti me, zapravo, ljubiš od trenutka kada postojiš kao Bog, što znači da me oduvijek ljubiš i da ćeš me uvijek ljubiti!…
Iako još nisam postojao, Ti si me već ljubio, te si me upravo stoga što si me ljubio, o dobri Bože, pozvao iz ništavila u život!…

Radi mene si stvorio nebesa posuta zvijezdama, radi mene zemlju, mora, planine, rijeke i još tolike divne stvari koje na svijetu postoje …
Ali to nije dovoljno: da bi mi izbliza pokazao kako me s tolikom nježnošću ljubiš, sišao si iz čistih milina raja na ovu zemlju bijednu i punu suza, proveo si život u siromaštvu, zamoru i trpljenju, te si naposljetku, prezren i odbačen, želio biti propet na sramotnom drvetu među dvama razbojnicima… O, Bože Ljubavi, otkupio si me na takav stravičan, a toliko velikodušan način!…

Tko bi se usudio pretpostaviti? Ti se, međutim, niti time nisi zadovoljio, već, uvidjevši kako će proći 19 stoljeća od trenutka kada su se dogodili ti iskazi Tvoje ljubavi i trenutka moga pojavka na ovoj zemlji, htio si se čak i za to pobrinuti! Tvoje Srce nije pristalo na to da bih se morao hraniti isključivo sjećanjima na Tvoju neizmjernu ljubav. Ostao si na ovoj bijednoj zemlji u Presvetom i nadasve divnom Oltarskom Sakramentu, te mi sada dolaziš i blisko se sjedinjuješ sa mnom kao hrana… Već sada Tvoja Krv utječe u moju krv; Tvoja duša, o Utjelovljeni Bože, prodire u moju dušu, daje joj snagu i hrani je…
Kakva čudesa! Tko bi se usudio pretpostaviti?
SK 1145

Naši suvremenici, prekomjerno zaokupljeni materijalnim problemima, zaboravljaju na molitvu. Od jutra do večeri opsjeda ih isključivo žudnja za stjecanjem: na kopnu ili moru, u tvornici ili lokalu.
Molitva je izraz lijepe duše. Ljudsko tijelo potječe iz praha i po smrti će se u prah vratiti. Čak se i sve ljudske djelatnosti vraćaju majci zemlji. Jedino u trenutku molitve čovjek uzdiže srce prema raju i ulazi u razgovor sa Stvoriteljem svemira, s Primarnim uzročnikom svega, sa Bogom.

Svaka se dobra majka veseli kada dijete od nje nešto traži. Izraz je to djetetova povjerenja u dobrotu majke. Na isti način Bog s radošću prima povjerenje što Mu ga očitujemo u molitvi. Ta molitva ne mora uvijek imati isti, unaprijed zadani oblik. Suština leži u molbama, zahvali i klanjanju upućenima Gospodinu.
Onaj tko ne moli ne može lako shvatiti duh molitve. Štoviše, on ne može shvatiti radost što je molitva donosi duši, snagu što je molitva unosi u svakodnevni život.
SK 1208

Zapravo, molitva je nepoznat, a opet najučinkovitiji način da se u dušama ponovno uspostavi mir, da im se podari sreća, budući da služi kako bi ih približila ljubavi Božjoj. Molitvom se svijet nanovo rađa. Molitva je neizostavni uvjet obnove života svake duše. Po njoj je s. Terezija, ne napuštajući zidove svojega samostana, postala zaštitnicom svih misija, i to ne samo po imenu, kao što to iskustvo pokazuje.
Molimo i mi, molimo dobro, molimo puno, kako ustima tako i mišlju, te ćemo u sebi osjetiti kako Bezgrešna sve više obuzima našu dušu, kako se naša pripadnost Njoj u svakom pogledu sve više produbljuje, kako nestaje naše krivice, a naši nedostaci slabe, te kako se obilno i snažno sve više približavamo Bogu. Vanjska je djelatnost dobra, ali je bez dvojbe od drugorazredne važnosti u odnosu na nutarnji život, sabranost, molitvu; na život naše osobne ljubavi prema Bogu. Jedino preko molitve moguće je doseći ideal Sv. Augustina: “Ljubav spram Boga sve do dokidanja sebe samoga”, i to ne samo zamišljenog, nego i stvarnog dokidanja, tako da, sve bolje upoznajući sebe, svoju ništavnost i svoje slabosti, možemo zaista dokinuti sami sebe i željeti da se drugi spram nas odnose onako kako zaslužujemo.
Do one mjere do koje ćemo sve više težiti k božanskoj ljubavi, moći ćemo i druge zapaliti sličnom ljubavlju.
SK 903

“Oče naš…”. “Zdravo Marijo…”. “Zdravo Marijo…”. U ožalošćenim srcima uzdiže se balzam utjehe, u očajnim dušama ponovno se javlja zraka nade. Siromašni, umorni, oni koji su povijeni pod teretom briga, trpljenja i križeva, osjećaju sve jasnije i izravnije kako nisu siročad, već da imaju Majku koja poznaje njihove boli, suosjeća s njima, tješi ih i pomaže. Osjećaju kako moraju još malo trpjeti, ali da će nakon toga uslijediti nagrada, vječna i beskonačna, osjećaju čak i kako vrijedi trpjeti u ovom kratkom životu, kako bi pružili nadoknadu za počinjene grijehe i pružili dokaz svoje ljubavi prema Bogu; razumiju kako se u trpljenju duša pročišćuje poput zlata u vatri, oslobađa se prolaznih tlapnji što ih ovaj svijet naziva srećom, te se uzdiže uvijek više, bezgranično više, sve do izvora svake sreće, do Boga. Shvaćaju kako se jedino u Njemu duša može odmoriti, dok je sve ostalo premalo…

“Jaganjče Božji, Koji oduzimaš grijehe svijeta…”. “Pod Tvoju se zaštitu…”, odzvanja crkvom. Poj koji izlazi iz srca i povezuje srcâ djece sa Srcem Majke.
Služba je završena, svjetla se gase, a oni koji su u njoj sudjelovali vraćaju se svojim kućama s blaženim mirom u srcu, obnovljeni u duhu, sretni.
SK 1102

Sadržaj: 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10