Sadržaj: 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10

U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabrijela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”
Nato će Marija anđelu: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!”
Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje.

Lk 1, 26-38

Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.
Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.” A on im reče: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Oni ne razumješe riječi koju im reče.
I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.

Lk 2, 41-52

Ništa novo pod suncem?

Može li se proživjeti dan brinući se samo o najpotrebnijem? Može li se ostati ovako, usredotočen na sitne životne radosti, otimljući od vremena okus jednog drugačijeg dana? Svakako, svako se toliko nad sunce nadviju oblaci, te nas pogodi neko trpljenje, gubitak drage osobe, ili njen odlazak, što nas onda “probudi”. U jednom trenutku, male stvari za kojima smo težili postaju nevažne. Mržnja koja traje, ponovljeni grijeh, ili bilo kakav neuspjeh, čine nevažnima čak i najdraže stvari. Je li to život? Nekontrolirana i hirovita izmjena zadovoljstva i razočaranja, ljubavi i mržnje … života i smrti?

“Zrak se već osjetno bio osvježio, tako da je navečer bilo moguće ispružiti se komotno na stolicu u vrtu i promatrati zvijezde što svijetle na svodu nebeskom. Ja bih tako, sjedeći na stolici, pozorno promatrao zvijezde”. Evo kako piše o. Kolbe.
Onaj koji za trenutak ima hrabrosti zaustaviti se i uzdići oči prema nebu brzo će naučiti postavljati si ispravna pitanja! Nemoguće je tražiti odgovore kada se ne postavljaju ispravna pitanja, bez suštinskih upita.
Promatrati nebo i postavljati si prava pitanja: čemu smrt? bol? prolaznost radosti? promjenjivost vlastitih želja? U tome je sve!

Vjerojatnije je da će si pitanja koja osobu otvaraju vjeri postaviti osoba u traženju, negoli kršćanin “naviknut” na prakticiranje vjere, ili koji sve uzima “zdravo za gotovo”. Razlog je tome vrlo jednostavan: Isus nema što reći onome koji si ne postavlja pitanja.

Odakle onda krenuti? Mariju je dotakla milost, te se osjetila ljubljenom oduvijek i dovijeka. Ona, odabrana, predodređena biti Majkom, započela je biti učenicom u trenutku kada je primila posjet Anđela Božjega. Život vjere započinje upravo tu: kada se odjednom osjetimo osobno pohođeni od strane Boga Koji postaje bliskim mojoj neznatnoj egzistenciji. On se ne objavljuje u Hramu, u uzvišenosti žrtve (kao što je to bio slučaj sa Zaharijom, ocem Ivana Krstitelja), već u malenosti Nazareta.
Kada primim posjet od Gospodina, poput Marije, uvijek ću se čuditi činjenici kako je On došao k meni da bi se zaustavio, da bi mi bio prijateljem u mojim dubokim pitanjima. Daleki Bog tako postaje Bog Prijatelj u trenutku u kojem prema nebu uputim suštinska pitanja.
Marija je vjernica istinskih pitanja, budući da želi znati: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?”

Možda i nećemo uvijek uspjeti odgovoriti na pitanje čemu zlo, čemu bol, čemu osobni neuspjesi … U Mariji nam je, međutim, dano shvatiti kako se pravo pitanje što ga trebamo postaviti odnosi na ono “kako” u životu: kako ću se suočiti s ovom situacijom? Kako ću uspjeti podnijeti posjet sestrice smrti?
Dalekom se Bogu upućuje pitanje “zašto” … dok se Bogu Prijatelju, Koji je dijelom povijesti, upućuje pitanje “kako” … Nije posrijedi igra riječi, već temeljna razlika vjere.

Eto polazišne točke kršćanskog života: pitanje “kako”. Kako pronaći smisao? Kako se osjetiti voljenim? Kako biti sretan? Jedino na taj način možemo postati pozvani i izići iz anonimnosti.

U suvremenom društvu nije više dovoljno biti kršten, upisan u “registar” vjernikâ, kao što niti nije dovoljno pripadati nekoj zajednici, ako nemamo duboku svijest o tome da nas je pohodila milost koja oprašta, koja briše naše grijehe.
Navještenje nas uči kako se vjera ne “nabavlja” na “tržnici” vjerskih ponuda, već se ona prima u tišini povijesti, u našem nutarnjem Nazaretu.
Kako evanđeoska “avantura” započinje posjetom anđela siromašnoj plebejki, tako i svaka priča o vjeri, bila ona pojedinačna ili zajednička, započinje od slušanja i postavljanja pitanja, od posjeta Onoga Koji će moju sreću učiniti trajnom, a bol slatkom.
“Ništa novo pod suncem” vrijedi samo za onoga tko još nije otkrio kako je pohođen od samoga Boga.

Izgubiti i pronaći Isusa

Dječak Isus odlazi u Hram sa svojima, kako bi proveo svoju prvu Pashu u Jeruzalemu. Blagdanski su dani minuli i karavana s kojom je Isus bio pošao ka Svetome Gradu vraća se kući. Marija i Josip odjednom otkrivaju kako su izgubili sina. Pronaći će ga tri dana kasnije u Hramu, u društvu učiteljâ i pismoznanaca. Isus kao da se čudi njihovoj uznemirenosti: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Marija nije shvatila te riječi, ali su je one pogodile u srce, sigurno ne bez stanovite tjeskobe i neizvjesnosti: tko je zapravo Sin kojega je donijela na svijet?

Čak i učenik koji se odvažuje na put koji slijedi jedinog Učitelja može ponekad doživjeti iskustvo da je izgubio Isusa, da Ga više ne prepoznaje! To je sasvim prirodno … Isus redovito nadmašuje naša očekivanja.
Evanđeoska “avantura” kršćanina, koja uvijek započinje pohodom božanske milosti, otkrivanjem Boga Koji nam postaje blizak, često će se smjenjivati s iskustvom gubitka Isusa. To je vrlo korisno, jer zahvaljujući tome kršćanin nikada svoju vjeru ne uzima kao gotovu činjenicu.
Bolje je na trenutak makar i izgubiti Isusa, negoli gajiti sliku Boga koji postoji samo u našem umu.

Isto je iskustvo Marijino prošla i Magdalena, koja je, očajna, nakon što je izgubila svoga Učitelja, pošla plakati na grob, pronašavši ga, međutim, praznim.
Jedino glas Onoga koji ju je zvao s ljubavlju mogao je u njoj probuditi svijest da se nalazi pred jednom posve novom i nezamislivom činjenicom, a to je Uskrsnuće.
Izgubiti Isusa znači ujedno i shvatiti koliko nam On nedostaje: onaj kome Gospodin nije sve u životu nikada neće oplakivati njegovu odsutnost, niti će ikada doživjeti iskustvo Uskrsnuća.

Marija kršćanina uči kako se nikada ne može opravdati postignuće nekoga tko se ne odvažuje učiniti kvalitativni skok u vjeri. Nije riječ o tome da smo manje ili više dobri, već o tome da ljubimo, da tražimo Krista, da žudimo za Njim, i da Mu se snažno molimo.

Za život

- Kršćanin koji je usvojio marijansku duhovnost o. Kolbea živi svoju vjeru kao neprestani rast prema upoznavanju Isusa Gospodina, Sina Marijina, kao Onoga Koji jedini može dati odgovor na velika životna pitanja.

- Vojnik Bezgrešne se ne boji upita što mu ih mogu postavljati društvo i kultura kao nekome tko živi svoju kršćansku vjeru. Naprotiv, svjestan svojih napora usmjerenih ka vjeri, prihvatit će ih kao prigodu susreta i rasta svakog čovjeka i svake žene koji mu postave pitanje o njegovu životu.

- Vojnik Bezgrešne nikada neće kao gotovu činjenicu uzeti glavni temelj svoje vjere – a ne samo intelektualnog promišljanja – Uskrsnuće. Ta će ga pretpostavka navesti na življenje trajnog obraćenja i rasta, ne zadovoljavajući se pritom tek neophodnim minimumom.

- Kršćanin koji je dijelom VB, koji se upisao u školu Marije Majke i Učiteljice, u ufanju proživljava svaki teški trenutak života, prema primjeru o. Kolbea koji je zatočeništvo bunkera gladi pretvorio u pjesmu hvale. Upravo nam ti trenuci “tamne noći” pomažu shvatiti je li vjera uistinu postala dijelom naše osobne povijesti, ili je pak ostala na rubovima srca. Zahvaljujući tome, Vojnik Bezgrešne bez očajavanja dopušta da ga pohodi trpljenje.

- Vojnik Bezgrešne živi od temeljnog spoznanja, a to je da je “milosti pun”, poput Marije; da ga Otac Nebeski ljubi i cijeni: samo je to izvorom njegove radosti.

O. Kolbe ti govori

NE VJERUJEM da je svemir stvoren sam od sebe, budući da se iz ničega nikada ništa nije rodilo niti se može roditi.
NE VJERUJEM da je svemir stvoren slučajno, iz bilo kakve tvari, budući da sve do danas niti jedan stroj nije kadar ponovno se pokrenuti pukim slučajem, pa čak niti jedan obični sat. Što je još važnije, niti jedan stroj nije kadar stvoriti drugi koji bi bio njemu sličan, dok se, kada je riječ o ljudskim bićima, naraštaji smjenjuju već nebrojene tisuće godina.
NE VJERUJEM da bi nam se čimpanze i ostala Darwinova djeca (majmuni) mogli pridružiti u gradnji zrakoplova i ostalih izuma, budući da se kod njih ne opaža nikakav napredak: nakon tolikih stoljeća, nisu u stanju napisati čak niti skromnu povijest svoje majmunske “evolucije”.
NE VJERUJEM da ljudska duša umire zajedno s tijelom: kojom bi svrhom tada postojala ta neodoljiva želja za srećom, za srećom lišenom svake granice, uključujući tu i onu vremensku?
NE VJERUJEM da naši “nevjernici od zanata” baš nikada nemaju trenutke prosvjetljenja, u kojima postaju svjesni kako zavaravaju sami sebe.
NE VJERUJEM da pod suncem postoji čovjek koji ne bi žudio za srećom i to najvećom mogućom, bezgraničnom srećom … a to je Bog.
SK 1169

Često, međutim, uviđam kako je – i zaista je posve jasno i zašto – moguće da netko, unatoč tome što je dugo proučavao vjeru, unatoč tome što je na tu temu slušao brojne rasprave, unatoč tome što je puno pročitao i razmatrao o toj temi, ako od Boga nije zatražio milost vjere poniznom molitvom i ne oslanjajući se pritom na svoje snage, u jednostavnosti – moguće je, dakle, da takva osoba nije u stanju učiniti niti jedan jedini čin vjere.
SK 1202

Ponekad je život tako težak! Čini se kako više nema izlaza. Ne može se glavom kroza zid. Situacija je žalosna, teška, ponekad užasna, i upravo očajnička.
Ali zašto? Je li baš tako strašno živjeti na ovome svijetu? Možda Bog i ne znade baš sve? Možda On i nije svemožan? Možda nisu u Njegovim rukama svi zakoni prirode i sva ljudska srca? Može li se možda na svijetu dogoditi nešto bez Njegova dopuštenja? … A, ako je On taj koji sve dopušta, može li možda dopustiti nešto što ne bi bilo za naše dobro, za svako dobro, za najveće zamislivo dobro? …

Čak i u slučaju da na trenutak primimo bezgraničnu inteligenciju i uspijemo shvatiti sve uzroke i posljedice, ne bismo za sebe odabrali ništa drugačije od onoga što Bog dopušta, budući da, kako je bezgranično mudar, On savršeno dobro znade što je najbolje za našu dušu. Štoviše, budući da je bezgranično dobar, želi i dopušta samo ono što je na korist našoj još većoj sreći u raju.
Zašto smo, onda, ponekad tako utučeni? Zašto ne uviđamo povezanost između naše sreće i okolnosti koje nas, istina, pogađaju? Zarad ograničenosti naše glave (a, samo je ona važna, bilo da je resi beretka ili šešir) nismo u stanju sve spoznati.
Što nam je onda činiti?

Uzdati se u Boga. Zahvaljujući takvome pouzdanju, iako možda nećemo izravno shvaćati stvari, Bogu dajemo veliku slavu, budući da uvažavamo Njegovu mudrost, Njegovu dobrotu i Njegovu moć.

SK 1264

Ali kamo si se uputio za trajanja svoga života? Svaki dan, svaki čas, uvijek nešto činiš, misliš, govoriš. U kojem cilju? Istina jest da težiš nečemu, bilo to bliže ili dalje, a težiš tome jer se nadaš da će ti donijeti mrvicu sreće. Ta težnja ka sreći tako je prirodna da na svijetu nema čovjeka koji ne bi želio sreću. To je jedini razlog zbog kojega ljudi gomilaju novac, traže slavu i užitke: da bi pronašli sreću. Nije li istina da si na svakome mjestu i u svakoj stvari na ovoj zemlji sve do sada tražio sreću? Pa ipak, sve to nije bilo u stanju u potpunosti razvedriti tvoje srce: uvidio si kako je svaki oblik ovozemaljske sreće samo privid, jer ima svoja ograničenja, a ti si želio nešto više i trajnije.

Nisi li se možda osvjedočio kako je svako sredstvo usmjereno ka nekom cilju ograničeno, te kako njegovu granicu predstavlja upravo podređenost nekom drugom cilju? Vrijedi utoliko ukoliko je potrebno i dostatno za dosizanje toga cilja.
Jednako tako, čak niti ta dobra sama po sebi nisu cilj, već sredstvo, te se jedino kao takva mogu i koristiti. Međutim, ako ih budeš doživljavao kao cilj, neće ti više biti dovoljni.

Saberi se i razmisli: kada bi, u konačnici, mogao biti potpuno sretan? Dopusti neka tvoja mašta slobodno za te izgradi zgradu sreće o kojoj si sanjao. Pokušaj zamisliti sve ono što si želio i upitaj se: a što ako postoji još i nešto više? nešto trajnije? Uvijek ćeš čuti isti odgovor: ako je moguće postići još nešto bolje, ako tvoja duša još nije umirena, nisi dosegao svoju sreću, svoj cilj. Postoji negdje još neka granica koju moraš prijeći, jer će uvijek postojati neka prepreka tvojoj savršenoj sreći. To znači da želiš sreću, ali sreću bez ograničenja: bezgraničnu, vječitu.
Na ovome je svijetu sve ograničeno, te kao takvo nije dovoljno za umiriti niti jednu jedinu dušu, dok je onih koji traže sreću onoliko koliko je ljudi koji žive pod suncem. Gdje se, dakle, nalazi naš cilj?

SK 1270

Sadržaj: 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10