Sv. Antun Padovanski prvi je i najslavniji duhovni sin sv. Franje Asiškoga. Poznato je da je sv. Franjo uzeo kao nebesku pokroviteljicu i zaštitnicu svoga reda Bl. Dj. Mariju, koju je sâm svim srcem štovao i neizmjerno ljubio - posebno kao Majku Isusovu, kojem se sâv predao i njemu jedinomu služio.

Stoga je i razumljivo da je svim svojim sljedbenicima stavio posebno na srce da i oni ljube Mariju, da promatraju i veličaju njezine kreposti, njezine povlastice, njezine žalosti i njezine radosti. Sv. Antun nije mogao biti od toga izuzet. Štoviše, i više je nego drugi u tome nasljedovao svoga duhovnog oca, sv. Franju, postavši tako jedan od najvećih i najutjecajnijih navjestitelja Marijine slave u Crkvi, propovjednik njezina uzvišenog i primjernog života, tumač svega što ona znači za kršćanski život i njezine štovatelje.

I danas se možemo uvjeriti u to čitajući njegove propovijedi, naročito one za Božić (25. prosinca), za dan Marijina rođenja (8. rujna), Blagovijesti (25. ožujka), Svijećnice (2. veljače) i njezina Uznesenja ne nebo - Veliku Gospu (15. kolovoza).

Predstavimo si samo neke od tih njegovih za nas spasenjskih govora, koje on u svome svetom zanosu često pretvara u molitvu.

Za Božić:

- U proljeće zemlja se odijeva u zelenilo, kiti se cvijećem, zrak postaje blag i ugodan, ptice pjevaju i čini se da se sva priroda raduje i smiješi. No mi ti, Oče nebeski, zahvaljujemo što si nas usred zime obdario tim duhovnim proljećem. Ti si nam, naime, o Božiću, rođendanu svoga blagoslovljenog Sina, darovao ugodno i proljetno vrijeme. Danas je preblažena Djevica, puna blagoslova Božjega, rodila prvu proljetnu biljku, kruh pokajnika, tj. Sina Božjega. Danas on krasi ovu našu zemlju. Danas anđeli pjevaju: Slava Bogu na visini! Danas silazi na zemlju, u tišini svete noći, mir - mir svim ljudima dobre volje. I što da još kažem? Sve se smiješi, sve se raduje! Zato su anđeli na današnji dan i navijestili pastirima: Eto vam javljam veliku radost...

Kako rekosmo, sv. Antun se često u propovijedi služi radije molitvom, nego uobičajenim govorom. Tako upravo za Božić:

- Evo, dakle, molbe koju ti upravljamo, o Gospođo naša, uzvišena Božja Majko, u ovaj dan rođenja tvoga blagoslovljenog Isusa, koga si dala na svijet ostajući djevicom, koga si povila u pelenice i položila u jaslice. Isprosi nam oproštenje i ozdravi nas, posredstvom svoga milosrđa, od opeklina što ih je uzrokovala vatra grijeha u našoj duši, kako bismo mogli postići radosti vječnoga blaženstva. Dao dragi Bog da možemo, predraga braćo, zadobiti tu milost od onoga koji se udostojao roditi od slavne Djevice! Njemu čast i slava u sve vijeke vjekova!

Za rođenje Marijino - Malu Gospu:

- Molimo te dakle, Gospođo naša, da ti koja si "Zvijezda jutarnja" svojim svjetlom raspršiš maglu đavolske napasti, koja prekriva zemlju naše duše; ispuni naše praznine, rastjeraj tamu naših grijeha, kako bismo zaslužili da dođemo do punine vječnoga života, da ugledamo svjetlo slave koja se ne gasi. Po milosti onoga koji te je stvorio da budeš naše svjetlo, koji je dao da se danas rodiš kako bi se od tebe mogao roditi...

Prigodom blagdana Svijećnice, nakon što je protumačio značenje procesije i svijeća koje se, upaljene, tom priliko nose, završava ovom usrdnom molitvom:

- Molimo te zato, Gospođo naša, uzvišena Božja Majko, da nas očistiš od krvi naših grijeha, da nas svojom dobrotom obdariš tako da nosimo goruću vatru svoga skrušenja u svijeći ispovijedi i zadovoljštine, kako bismo mogli postići svjetlo i slavu nebeskoga Jeruzalema!

Antunu je posebno drago da se zadržava na tumačenju imena Marijina, za koje kaže da znači "Zvijezda mora": zovemo je, kaže, "Zvijezdom mora", jer samo njezinom pomoću možemo stići do luke vječnoga spasenja; ljudi smo, i kao takvi brodimo po otvorenom moru, valovi nas preplavljuju, oluje prijete da nas potope; Marija nas u toj oluji štiti, pokazuje nam pravac na putu našega zemaljskog života, vodi u luku vječnoga života. Tko ne usmjeruje svoj pogled, u svim tim životnim olujama, na tu Zvijezdu, slijepac je, valovi ga bacaju amo-tamo, i na kraju pogiba u dubinama mora propasti.

To je samo mali dio, isječak svega što je sv. Antun o Mariji naučavao i propovijedao, kako ju je slavio i sinovski joj se utjecao. Time je uvelike pridonio širenju njezina štovanja u svoje vrijeme, napose marijanskom pokretu koji je upravo tada cvao u novim redovničkim zajednicama - iznad svega franjevačkim. Marija bijaše doista radost njegova života, njegova uzdanica, ona koju je u svojoj ljubavi prema njoj htio utisnuti u srca svih svojih slušatelja, svih kojima je posvetio sve svoje snage za njihov istinski kršćanski život i vječnu nagradu na nebesima. I u toj se svojoj požrtvovnosti - kako nam je poznato - prerano iscrpio, ali zadovoljan što je toliko pridonio, osim za Božju, i za slavu one koja je bila dostojna biti Majkom njegova jedinorođenog Sina, Isusa Krista.

Antun je, stvarno, umro vrlo rano, u svojoj trideset i sedmoj godini života, 13. lipnja 1231. u Padovi. Kako je čitavoga svog života bio velik propovjednik i ljubitelj Marijin, tako je htio i svoje zemaljsko putovanje završiti s njezinim imenom i slavljenjem na ustima. Suvremeni nam njegov životopisac prenosi to ovako: "Antun se, već umirući, nakon kratka odmora ispovjedio i odmah, čistom i radosnom dušom, zapjevao svoju posljednju pjesmu nebeskoj Majci: O Gospođo slavna, uzvišena nad sve zvijezde...

Prešao je zatim iz ovoga zemaljskoga prolaznog života u onaj neprolazni, vječni na nebesima, da i tamo - zasigurno - pjeva svojoj Gospođi slavnoj, a i da joj se moli kako bi i nama uvijek bila, kao što bijaše i njemu, "Zvijezda mora" koja će nas voditi do luke spasenja, do svoga majčinskog zagrljaja u Božjemu raju.