Dva čovjeka razgovaraju ozbiljno u nekoj vili u Rimu. Ta dvojica su: barun De Bussieres i neki mladi Židov imenom Ratisbone. Godina je 1842.

Evo o čemu raspravljaju:

Hoćeš li mi učiniti jednu uslugu – upita barun mladog Židova.

Da vidimo o čemu se radi – odgovori mladić.

Jednostavno o ovome – nastavi barun – da li biste uzeli ovu medaljicu i nosili je oko vrata? Vi ste potpuno indiferentni na to, a meni će te pričiniti veliko zadovoljstvo ako to prihvatite.

Da se ne bi zamjerio svome dragom prijatelju, mladić prihvati i rekne: "Ako je tako, onda ću vam pokazati da mi Židovi nismo tako odbojni i tvrdoglavi kao što se vjeruje, prihvaćam vašu ponudu".

Ovaj događaj je kasnije ispričao sam Ratisbonne. Ovako on opisuje taj trenutak: Što sam obećao, to sam učinio. Barun mi je stavio oko vrata svoju medaljicu, a ja sam prasnuo u smijeh: Evo me, već sam katolik, apostolski, rimski!

Tko je zapravo Ratisbonne?

Mladi Židov, koji je na vrhuncu svog životnog uspjeha, jer mu je bilo ponuđeno i omogućeno imati sve. Nedavno se i zaručio s djevojkom imenom Flora. Što se tiče vjere, sam će kasnije ispovjediti: "Nisam vjerovao ni u kakvog Boga . "

Ali Blažena Djevica, Univerzalna Majka, bdjela je nad njim i čekala ga je u Rimu. Dogodilo se to ovdje, u crkvi svetog Andrije della Fratte, čudo koje će kasnije potpuno preokrenuti njegov život. Sve je započelo i dogodilo se po onoj jednostavnoj medaljici, koju mu je darovao njegov prijatelj barun De Bussi e res , a koju je on prihvatio samo da bi udovoljio svome prijatelju. Stavio ju je oko vrata, čak se tome i smijao, a sada, sada je sve drugačije … Njegov prijatelj, barun De Bussi e res , znao je što čini, bio je naime čovjek duboke vjere. Vjerovao je u čudotvornu moć medaljice, molio je Bezgrešnu da obrati ovu bezvjernost Ratisbonnea. Te iste noći, kada je primio medaljicu, usnio je Ratisbonne san u kojem je vidio križ. Bio je to križ sa čudotvorne medaljice. Nije znao tada da se radi o toj vrsti križa, jer medaljicu nije niti pogledao.

Dan kasnije

Sutradan je Ratisbonne bio potaknut nekom unutarnjom silom da prati svoga prijatelja, baruna De Bussieresa do crkve svetog Andrije della Fratte, gdje je ovaj imao obaviti neke poslove. Kočija se zaustavila pred crkvom, barun je sišao i otišao u sakristiju da bi obavio posao. Za to je vrijeme Ratisbonne trebao čekati. Odluči ipak i sam ući u crkvu da bi pogledao unutrašnjost. Osjećao se prazan i rastresen.

Ovako on opisuje taj događaj:

Crkva svetog Andrije della Fratte je malena, siromašna i prazna. Bio sam sâm, ili skoro sam. Niti jedno umjetničko djelo me nije zanimalo. Prolazio sam crkvom makinalno ne zaustavljajući svoj pogled ni na čemu. U trenutku se sve preokrenulo, kao da crkvice više nije bilo, ništa nisam primjećivao, ili, Bože moj, vidio sam samo jednu stvar ... Kako da opišem što se zapravo dogodilo? Ljudske riječi su malo da bi mogle nešto izreći neizrecivo. Kada se vratio barun zatekao me s licem oblivenim suzama. Nisam bio u stanju odgovoriti na njegova pitanja, u ruci sam držao medaljicu i neprestano sam je ljubio. Bila je to Ona, sasvim sigurno Ona.

Nisam znao gdje se nalazim. Nisam znao jesam li Rtisbonne ili netko drugi. U sebi sam osjećao nešto, kao da sam neki drugi čovjek. Nisam mogao govoriti, ali nisam niti htio, jer sam u sebi osjećao nešto tako sveto i jako, te me je to tjeralo da potražim nekog svećenika.

Kasnije, kada se u njemu sve ovo smirilo, sabrao je svoje misli i govorio svome prijatelju ovako: Nakon malo vremena što sam ga proveo u crkvi svetog Andrije della Fratte osjetio sam iznenada da me pogodilo nešto neobjašnjivo. Podigoh oči, a cijela zgrada kao da je nestale ispred mene, sva svjetlost je bila koncentrirana na jednu kapelicu. U jednoj zraci te svjetlosti, ukazala mi se Ona: na oltaru, visoka, uspravna, briljantna, puna svetosti i ljepote, Blažena Djevica Marija, ona koja se vidi na Čudotvornoj medaljici. Nešto me jako povuklo k Njoj. Djevica mi je dala rukom znak da kleknem. Ništa mi nije govorila, a ipak sam sve razumio.

Upravo Majka Božja sa čudotvorne medaljice se ukazala Alfonsu Ratisboneu tog 20 siječnja 1842 godine.

75 godina kasnije

Rim, 20 soječnja 1917., San Teodoro, Internacionalni Kolegij Franjevaca Konventualaca. Rektor Kolegija prepričava ovaj čudesan događaj iz života Alfonsa Ratisbonea, a među slušateljima je i Maksimilijan Kolbe. Baš on, koji je zaljubljen u Bezgrešnu, prepoznaje Čudotvornu medaljicu kao sredstvo po kojem će obraćati svijet i unositi Mariju u obitelji i srca ljudi širom svijeta. Te iste godine, 20 listopada nastaje udruga Vojske Bezgrešne, a zaštitni znak joj postaje upravo čudotvorna medaljica.