Novi Marof – Godišnje župno klečanje i veliki jubilej 50 godina svećeništva o. Antuna Gašparića

U crkvi sv. Antuna Padovanskoga u Novom Marofu blagdan sv. Leopolda Mandića svake godine je prigoda vjernicima župe za duhovnu obnovu i molitvu pred Presvetim. Ove godine su te svečanosti dobile još jedan jak naglasak: blagdan Marije Majke Crkve i jubilej 50 godina svećeništva redovnika o. Antuna Gašparića, franjevca konventualca.

Sam jubilarac je predvodio misno slavlje u nazočnosti svoje samostanske braće i nekoliko svećenika iz Varaždinsko topličkog dekanata. Za geslo na prigodnim sličicama o. Antun je uzeo citat: «Svoju prošlost, Gospodine, povjeravam tvome milosrđu, svoju sadašnjost tvojoj ljubavi, a svoju budućnost tvojoj providnosti». Tijekom svete mise bilo je čitano evanđelje o dvojici sinova koji su pozvani na posao u vinograd (Mt 21, 28-32). U prigodnoj homiliji je o Antun, osvrćući se na ovaj evanđeoski odlomak rekao da sve više osjeća kako je sličan i jednome i drugome od dvojice sinova. «Kod jednoga se 'idem' pretvara u ne idem; kod drugoga 'neću' pretvara u hoću.» Zatim je slavljenik prošao najvažnije dijelove svojega života u kojima je prepoznao te svoje nestalnosti, ali i neizmjernu milost Božju, koja ga je uvijek iznova pozivala i podizala.

U nastavku svoje izuzetno nadahnute propovijedi o. Antun je tumačio svećeništvo što ono jest i kako ga je on shvaćao i živio: «Svećenik je sol zemlje, daje okus životima drugih te ukus životima onih koji su izgubili sve. Prijatelj je Božji, ali i onih koji su mu bližnji. Svećenik živi za i od Evanđelja. On je čovjek komu se vjeruje i s kim se može računati. On je otac, učitelj, vođa. Ne usmjerava pozornost prema sebi, nego prema Bogu.»

Čini se da je život o. Antuna bio upravo takav. U svojoj samozatajnoj pedesetgodišnjoj svećeničkoj službi odlazio je tamo kamo su ga poglavari poslali (Vinkovce, Pančevo, Šibenik, Kukuljanovo, Novi Marof). Vršio je one službe koje su mu povjerene i rado živio svoje svećeništvo darujući svoje vrijeme drugima. O. Antun je već preko dva desetljeća Nacionalni upravitelj Udruge Vojske Bezgrešne, koja u Hrvatskoj ima preko 30.000 članova. Svakodnevno je u kontaktu sa brojnim članovima, telefonski, putem zemaljske pošte ili preko interneta. Služitelj svetih sakramenata, skromni ispovjednik, pohoditelj bolesnika u novomarofskoj bolnici i po obiteljima, prijatelj djece i mladih, neumorni radnik u vinogradu Gospodnjem. Njegovo «hoću» i «neću» uvijek je završavalo poslušnim i potpunim izvršavanjem zadatka.

Skromna svečanost, bilo je naglašeno nekoliko puta, izričita je želja slavljenika, što je u pozdravnom govoru i rastumačio o. Martin Dretvić, gvardijan samostana u kojem živi i o. Antun i župnik župe sv. Antuna Padovanskoga: «Naš glavni slavitelj, dragi nam o. Ante, po izričitoj svojoj želji, koju smo svi poštovali, makar nismo razumjeli, htio je da sve ovo bude ovako samozatajno u duhu poniznog služenja neznatne Djevice, kojoj podlaže sav svoj život u geslu 'Totus tuus'. Tvoj svećenički put, dragi o. Ante i tvoj pastoralni rad prelijevao se u neutrudivog apostola Bezgrešne u svim vidovima ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Neka ti tvoj uzor, sv. Maksimilijan Kolbe, bude zagovornik, pod zaštitom Bezgrešne Djevice, čije Majčinstvo Crkve danas slavimo! A bezbrojne tone pošiljki tisućama članova Vojske Bezgrešne, neka ti budu stepenice u raj».

Vjernici koji su se okupili na redovitu svetu misu bili su nemalo iznenađeni ovim događajem. Svi oni poznaju svoga o. Antu i svi su ga nebrojeno puta susreli. Mnoge je upravo on pripremao za sakramente, poučavao u istinama vjere, ispovijedao, tješio, korio i opominjao. Bila je ovo prigoda da mu svi stisnu ruku i reknu hvala – za zlatnih pedeset godina svećeništva, od kojih je pola darovao upravo Novom Marofu i obližnjem Madžarevu.

PROPOVIJED O. ANTUNA

EVANĐELJE

Evanđelje je prepričani primjer iz običnoga života. Otac šalje sinove na posao. Čuli smo kako su "poslušali". Kod jednoga se "idem" pretvara u ne idem; kod drugoga se "neću" pretvara u hoću. Ovo je slika i naše svakodnevice. Svaki je čovjek nestalno, prevrtljivo stvorenje, mijenja se poput mjeseca. Danas kaže: "Idem"; sutra: "Neću" i obratno.

Zadnjih nekoliko godina o ovom sam evanđelju, više puta razmišljao. Čini mi se da sam sličan jednome i drugome. Ponajprije prvome. Već sam na prvoj ispovijedi "čvrsto odlučio" da neću više griješiti, tu sam odluku ponavljao na svakoj sljedećoj ispovijedi, griješeći uvijek iznova. U neke dane izgledalo mi da sam skoro pri kraju, pri vrhu: još nekoliko koraka, još samo nešto napora i muke... Pad, ponovni pad, to je često moje iskustvo. I kad mislim, da sam pobijedio, dolazi do još strašnijeg pada...

Što sam činio?

Ponovo se ispovijedam, da unatoč svojih posrtaja pokažem Bogu da Ga ljubim iznad svega i da želim stići do kraja.

Na krizmi sam dao čvrsto obećanje da ću biti "Kristov vojnik", a bio sam često puta bjegunac i skrivač. Kao učenik, đak i student često sam svom dušom i srcem prianjao uz knjigu, ali sam je često puta znao ostaviti po strani. Kad sam postao redovnik, kad sam položio svečane zavjete, kad sam zaređen za svećenika, svečano sam obećao Ocu da ću poći u njegov vinograd. I doista sam otišao, već pedeset sam godina u njegovu vinogradu, ali često puta radim poput onoga kojemu nije stalo do posla.

Drugome sinu sličan sam svaki put kad sam rekao ne svojoj lijenosti, površnosti, a ponekad i svojoj upornosti, te zasukao rukave i nastojao unatoč napornom danu i vrućini da na najbolji način obavim posao. Mislim da se nešto slično događa svakome od nas.

Izgubljeni sin. Vraća se ocu. Između oca i sina nalaze se - sluge, kojima otac reče da donesu brzo najljepšu haljinu da sina zaodjenu. Sada, ovdje među nama nalaze se sluge očeve, nalaze se svećenici koje euharistijska molitva nazivlje »servi tui - sluge tvoje«.

I oni su ljudi, jadni i bijedni ljudi, koji se ispovijedaju, ali je njih Otac nebeski obdario snagom opraštanja. Oni su glasnici opraštanja, glasnici i propovjednici krvi Kristove, oni vrše transfuziju Kristove krvi u bijedne sinove Oca nebeskoga zbog njihove bolesti, zbog njihove grješnosti da ozdrave, da se izlijeće od nastranosti i grijeha.

ŠTO ZNAČI BITI SVEĆENIK?

Svećenik je čovjek za druge, koji želi radije služiti nego bit služen. Poštuje i ophodi se sa svima kao s braćom i sestrama. Prijatelj je malenih, zapuštenih, siromašnih i neznatnih, (Is)pruža ruke ljudima u potrebi te se zalaže da imaju dostojan život na zemlji.

Svećenik stoji uvijek za pravedne stvari pred Bogom i ljudima. Govori i propovijeda istinu te potiče druge da i oni tako rade. Slavi svete sakramente S jednostavnom pobožnošću i strahopoštovanjem.

On krštava U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Pozvan je da se žrtvuje i da prinosi žrtvu za druge. Slavi sv. misu te poziva druge da sudjeluju u dioništvu Isusova Tijela i Krvi.

Svećenik je onaj koji moli za zajednicu te u ime zajednice. S rukama koje diže u molitvi on obuhvaća obadvoje: cijeli svijet te mali dio u kojem se on nalazi. Daje svjedočanstvo za Krista kako u životu tako u smrti. Vidi iznad veličine prostora i vremena. Žudi za dolaskom kraljevstva nebeskoga te gleda njegovo ostvarenje kako u svome srcu tako i u srcima ljudi koji su mu povjereni.

Svećenik slavi život i smrt. Osjeća smrt u sredini života i život u sredini smrti. Pomaže drugima u slavlju života, ali isto tako i u tuzi nakon što život prođe. Pomaže drugima preboljeti smrti njihovih bližnjih te živjeti u nadi da će se jednoga dana ponovno susresti u vječnosti. Zna kada treba slušati, kada treba uputiti riječ utjehe te kada jednostavno sjediti u šutnji.

Svećenik se ne boji oboriti glavu, pustiti suzu ili držati nečiju ruku za vrijeme zajedničke molitve. Ne boji se radovati, smijati ili razdražiti srca dugih. Duboko i čvrsto vjeruje da je ljubav jača od smrti te da je ljubav jedini razlog zašto vrijedi živjeti na zemlji. Svećenik je čovjek vjere, nade, ljubavi te čovjek radosti. Svećenik je ljudsko biće. On griješi. Zna što znači bit sam i osamljen. Grijeh i samoća čine ga i poniznim i jednostavnim. Obadvoje ga pritišću, pritišću ga k zemlji no isto tako izazivaju. Čine ga slabim no, i jakim. Pomažu mu suosjećati s bolju drugih te patiti s njima u njihovim dnevnim poteškoćama. One ga spuštaju na koljena, čine da se obraća svaki dan.

Svećenik ispovijeda svoje grijehe u sakramentu svete ispovijedi te prima Božje oproštenje. Sprijateljuje se s osamljenošću te upoznaje tajne svoga srca. Pita za oproštenje, uči kako ga prihvatiti te kako zatražiti oproštenje od drugih. Sprijateljuje se s drugima te dopušta da drugi budu njemu prijatelji. On gradi obiteljsku zajednicu u svojoj župi i okolini u kojoj živi. On je stalna nazočnost onoga koji poziva te onoga koji prima druge kad god im je netko potrebit. S njim i uz njega nalazi se uvijek jedno slobodno mjesto za Gospodnjim stolom. Svećenik je čovjek od naroda. Dolazi iz naroda i vraća se k narodu. Sluša životne priče drugih, pomaže drugima naći smisao u životu pokazujući im da se u svemu nalazi Božja ruka i providnost. Putuje sa svojim narodom kroz život podsjećajući ih da život dolazi od Boga i da idu k Bogu.

Svećenik uči druge kako moliti no isto tako kako slušati. Dijeli svoj život s drugima te dopušta da drugi dijele svoje živote s njim. Dopušta drugima da bude dio njihove životne priče, on dopušta drugima da budu dio njegove životne priče. Veseli se društvu drugih. Prepoznaje nadarenosti drugih te im omogućuje da budu iskorišteni za opće dobro zajednice. Živi da bi služio drugima te da bi se žrtvovao za druge.

On je otac, učitelj, liječnik i voda. Služi svojim darovima da bi ih iskoristio za dobro drugih. Ne usmjerava pozornost na sebe i prema sebi već prema Bogu. On je apostol, učenik i sljedbenik puta Isusa Krista. Križ je njegov simbol i njegov znamen. Prazan grob njegova je nada a crkva njegov dom. Narod Božji njegova je obitelj.

Svećenik je sol zemlje. Daje okus životima drugih te ukus životima onih koji su izgubili sve. Prijatelj je Božji i prijatelj svojih bližnjih. Živi za i od evanđelja. Spreman je i umrijeti za evanđelje. Za njega postoji samo Krist i ništa drugo. On je svećenik, on je čovjek Božji, on je prijatelj siromašnih, on je čovjek komu se vjeruje i s kim se može računati u najtežim trenucima života, on je drugi Krist. Želi voljeti i biti voljen. Spreman je žrtvovati svoj život za svoje prijatelje. Slijedi put i stope Isusa Krista, svoga Spasitelja i Otkupitelja.

Svoju prošlost, Gospodine, povjeravam tvome milosrđu, svoju sadašnjost tvojoj ljubavi, a svoju budućnost tvojoj providnosti.

O Bezgrešna Djevice, Majko pravoga Boga i Majko Crkve izmoli nam dobrih i svetih svećenika.

POZDRAVNI GOVOR O. MARTINA DRETVIĆA, ŽUPNIKA I GVARDIJANA

Večeras se želim zahvaliti Bogu, za ovaj dan klanjanja u našoj župi. Hvala braći svećenicima - prvim služiteljima Presvete Euharistije, ovdje u svetištu i oltaru Gospodnjem!! Vama vjernicima koji ste pristupali Prijestolju milosti, hvala!!!

Ali, predosjećate da tu večeras lebdi u zraku nešto, još neizrečeno, a treba biti na poseban način priopćeno! Nešto tako veliko a obavijeno u skromnosti! Vjerujem, slutite o čemu je riječ!

Naš glavni slavitelj, večeras, dragi nam p. Ante, po izričitoj svojoj želji, koju sam poštovao, želio je u svojoj samozatajnosti, da sve bude ovako skromno, nezapaženo. On ima svoje razloge, ja ih razumijem i prihvaćam, premda to mnogi neće razumjeti.

Kada si nam priopćio neopozivu želju, da svoj zlatni jubilej misništva, želiš proslaviti na ovako skroman način, iznoseći nam svoje razloge, koje smo i službeno prihvatili, premda nam je žao i nije nam pravo, ali prihvaćamo to, kao tvoj čin poniznog služenja u duhu «neznatne» presvete Djevice, kojoj podlažež sav svoj život, u geslu pape Ivana Pavla II. - Totus Tuus!!

Dragi naš p. Ante! U svojoj propovijedi, rekli ste i saželi svoje svećeničko poslanje i služenje, onako kako ga Vi živite i proživljavate! No, dopustite, meni sada, nekoliko rečenica!

Kada sam 1982. primio ove župe: Madžarevo i Novi Marof, bilo mi je rečeno, da smo trebali zajedno početi ovu misiju, pa si me tada nazvao «nesuđeni» a evo sada, ipak nam je «suđeno» da budemo zajedno, i to mi je vrlo, vrlo drago!!

Tvoj svećenički put, dragi o. Ante, tko bi mogao opisati. Bile su to premnoge scile i haribde, poput sv.Pavla! Od juga do krajnjega istoka, pa evo sada na sjeveru. Tvoj neumorni pastoralni rad, prelijevao se u neutrudivog apostola Bezgrešne, do dana današnjega, u svim vidovima ljubavi prema Bogu bližnjemu. Nisu te slamali ni poniženja ni neuspjesi, jer te nosi geslo: Sve mogu u onome koji me jača...!

Stoga, dragi p. Ante, legendo naših župa, bolnice Novoga Marofa, bolesnih i starih, djece i mladih, svećenika i sjemeništaraca, tolikih znanih i neznanih, od Vinkovaca do ovih krajeva i onih mjesta gdje samo revni apostol Bezgrešne može prodrijeti. U ime bezbroj tvojih poštovatelja, i ovdje svih nazočnih, posebno u IME NAŠE ZAJEDNICE ČESTITAM, SVETI ZLATNI JUBILEJ tvoga MISNIŠTVA. 50 godina svećeništva!!!

Neka ti tvoj uzor, sv. Maksimilijan Kolbe, bude zagovornik, pod zaštitom Bezgr. Djevice, čije Majčinstvo Crkve danas slavimo! A bezbrojne tone pošiljki tisućama članova Vojske Bezgrešne, neka ti budu stepenice u raj.

Bog te poživio među nama, dragi naš o. Ante i ne poderale se gume na tvome biciklu, simbolu tvoje vitalnosti i upornosti. Hvala ti za tvoje uvijek spremno služenje, susretljivost i vedrinu duha! Radi tvoje skromnosti, svi te volimo i od srca čestitamo!! Živio!!!