Angelo Giuseppe Roncalli rodio se u mjestu Sotto il Mo­nte, biskupija Bergamo, 25, studenog 188l, u siromašnoj i brojnoj obitelji, od oca Battista i majke Marianne. Kasnije, već kao biskup, pisao je svojim roditeljima: "Moji dragi roditelji, u školama sam naučio mnoge stvari kojima me vi niste mogli naučiti, ali ono što sam od vas naučio, ostalo mi je najdragocjenije u životu."

Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1904. u Rimu. Za vrijeme 1. svjetskog rata vrši službu kapelana a vojnoj bolnici a Bergamu. Početkom 1921. pozvan je a Rim na službu u Kongregaciji za širenje vjere kao predsjednik središnjeg vijeća za Italiju. 1925. papa Pio XI. imenuje ga naslovnim nadbiskupom i apostolskim vizitatorom u Bugarskoj. Za biskupa je posvećen 19. ožujka 1925., a u svoj biskupski grb upisuje riječi: 'Poslušnost i mir'. Papa Pio XI. imenuje ga početkom 1935. apostolskim delega­tom u Turskoj i Grčkoj. Pred kraj 1944. papa Pio XII. osobnom odlukom imenuje mons. Roncallija aposto­lskim nuncijem u Francuskoj. 1953. papa Pio XII. ime­nuje ga kardinalom i venecijanskim patrijarhom. Dolaskom u Veneciju kardinal Poncalli vjeru­je da je to zadnje razdoblje njegova života, no 1958. godina mijenja u potpunosti njegov život. 1958. godine umire papa Pio XII. i kardinal Roncalli dolazi u Rim na konklave koje su održane od 25. do 28. listopada 1958. U predvečerje 28. listopada 1958. iz dimnjaka Sikstinske kapele izvio se bijeli dim. Koju minutu kasnije kardinal protođakon objavio je mnoštvu okupljenom na Trgu sv. Petra: 'Habemus papam!' (Imamo papu!) Kardinal Angelo Giuseppe Roncalli zvat će se Ivan XXIII. Već više od pola tisuć1jeća nijedan papa nije uzeo ime Ivan. Začuđenim ka­rdinalima novoizabrani papa je izjavio: "Ova ime mi je drago. Tako se zvao moj otac. I zašti­tnik moje rodne župe je sv. Ivan Krstitelj. I papina katedrala (Lateranska bazilika) posvećena je svetom Ivanu." Novi papa Ivan XXIII. ima 77 godina. Nije odveć poznat svije­tu. Opće je mišljenje: Bit će to prijelazni papa... I doista, Ivan XXIII. je papa velikog prijelaza, papa koji na juriš osvaja ljubav i povjerenje cijeloga svijeta.

Posvećen je za papu 4. studenoga 1958., baš na blagdan sv. Karla Boromejskog, kojega je cijenio iznad svih. Na misi prilikom posvećenja Ivan XXIII. izražava svoju želju da iznad svega bude 'dobar pastir' i 'župnik svijeta'. Tako se zbilja i ponašao. Bilo je to u potpunoj suprotnosti sa aristokratskim ponašanjem pape Pia XII.

U bazilici sv. Pavla objavljuje 25. siječnja 1959. okupljenim kardinalima odluku da sazove ekumenski koncil. Nakon trogodišnje priprave (deset raznih komisija je pripremalo šezdeset devet točaka programa) otvorio je 11. vatikanski koncil 11. listopada 1962. godine. Prvo zasje­danje završilo je 8. prosinca 1962. a daljnji rad koncila Ivan XXIII. nije doživio.

Za razliku pape Pia, XII, koji je savršeno koncentrirao crkvenu upravu a Rimskoj Kuriji, papa Ivan XXIII. se vraća kolegijalnom načelu i započinje decentralizaciju. Kardinalski kolegij se znatno povećao. Papa je odredio da kardinalske kongregacije moraju na svoje sjednice pozvati sve biskupe i nadbiskupe koji se trenutačno nalaze a Rimu. Na taj način bi rad najviših upravnih tijela bio usko povezan s cijelim episkopatom.

Sve Ivanove enciklike su više pastoralne nego dogmatske. U enciklici 'Ad Petri cathedram' (29. VI. 1959.) govori o istini, jedinstvu i miru koji izlaze iz ljubavi. Nekatolike pozdravlja kao "odvojenu braću i sinove". U enciklici 'Mater et magistra' (15. V. 1961.) razvija i osuvremenjuje socijalnu politiku pape Lava XIII. i Pia XI., i poziva bogate nacije da pomognu siromašne. Enciklikom 'Pacem in terris' (11. IV. 1963.) obraća se cijelom ljudskom rodu i pojašnjava kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Distancira se od marksističke ideologije i komunističkog režima, ali se zalaže za otvorenije odnose između Va­tikana i Istoka. Usudio se razgovarati s vladama Istočnog bloka, od kojih traži fleksibilnije me­tode vladanja.

Papa Ivan XXIII. daje novi zamah ekumenizmu, susreće se s brojnim predstavnicima kršća­nskih nekatoličkih zajednica i poziva: "Tražimo više ono što nas spaja nego ono što nas ra­zdvaja." Posreduje uspješno u kubanskoj krizi koja je prijetila izbijanjem novoga svjetskoga sukoba između tadašnjeg SSSR-a i SAD-a.

Uskoro se doznaje da papa Ivan XXIII. boluje od tumora na želucu. U svojoj oporuci 'Ivan Dobri' piše: "Rođen siromašan, ali od časnih i poniznih ljudi, osobito sam radostan što i umi­rem siromašno, jer sam podijelio sve u službi siromašnih i Crkve kroz godine mog svećeništva i biskupstva... Mojoj dragoj obitelji po krvi, od koje uostalom nisam primio nikakvo materijalno bogatstvo, mogu ostaviti samo osobiti i veliki blagoslov. U času oproštaja sve vas podsjećam na ono što najviše vrijedi u životu: Isus Krist blagoslovljeni, njegova sveta Crkva, njegovo Evanđelje..." Na samrtnoj postelji Ivan XXIII. govori: "Tajna mog svećeništva je Raspeti... On me gleda, ja mu govorim. Njegove raširene ruke govore da je umro za sve; nitko nije odbačen od njegove ljubavi, od njegova oproštenja... Nemojte se bojati; Gospodin vodi svoju Crkvu... Ne brinite se o meni. Koferi su spremni i spreman sam otputovati."

Na duhovski ponedjeljak, 3. lipnja 1963. na Trgu sv. Petra kardinal Traglia služi večernju svetu misu za bolesnog papu Ivana XXIII. Mnoštvo vjernika klečeći moli za `Ivana Dobrog'. Pri kraju mise njegov se dah zaustavlja.

Ivanovim nasljednikom na Petrovoj katedri izabran je 21. lipnja 1963. kardinal Montini koji uzima ime Pavao VI. On je odmah navijestio da će se nastaviti Koncil. U govoru održanom 29. IX. 1963, na otvaranju II. koncilskog zasjedanja, Pavao VI. je uskliknuo: "O dragi i časni papa Ivane, tebi pripada zahvalnost i pohvala, tebi koji si, po božanskom nadahnuću htio i sazvao ovaj Koncil da Crkvi otvoriš nove putove i koji si učinio da na zemlji provru novi valovi dotad sakrivene svježe vode nauka i milosti Krista Gospodina."

Već na tom koncilskom zasjedanju bilo je prijedloga da koncilski oci aklamacijom proglase Ivana XXIII. blaženim. Papa je ipak odredio da postupak ide redovitim putem, prema strogim pra­vilima Kongregacije za proglašenje blaženih i svetih. Vođenje postupka povjereno je generalnoj postulaturi franjevačkog reda (Ivan XXIII. bio je član Trećeg Reda sv. Franje Asiškoga).

20. XII. 1999. papa Ivan Pavao II. potpisao je dekret o herojskim krepostima Ivana XXIII., a 27.1. 2000. službeno je priznao čudo koje se dogodilo po zagovoru pape Ivana XXIII. Čudo se dogodilo časnoj sestri Caterini Capitani, koja danas ima 58 godina. Radi u bolnici sv. Ivana od Boga a talijankom Agrigentu. Još 1971 godine o čudu je progovorila za katolički tjednik "Famiglia cristiana". Opisujo ga ovako: "Dvadeset petoga svobnja 1966 trebao je biti posljednji dan mojega života. Bila sam operirana prije sedam mjeseci zbog rijetke bolesti koja uzrokuje unutarnja krvarenja, te se naziva 'crveni želudac'. No, operacija nije ništa pomogla, i liječnik koji me je njegovao rekao mi je da neću dočekati večer. Zazvala sam papu Ivana da mi udijeli milost da brzo umrem. Moje susestre u kapeli molile su za mene, a ja sam u tom trenutku osjetila ruku na mojem trbuhu. Okrenula sam se i pokraj postelje ugledala papu Ivana. Rekao mi je: "Ma iz srca ste mi iščupali ovo čudo. Sada se ne boj, nije ti više ništa". Potom sam se digla, pozvala susestre i rekla im da sam gladna, nakon sedam mjeseci što nisam jela. Mislile su da haluciniram, no otišla sam u blagovaonicu i brzo pojela ono što sam tamo našla, čak i preostalo meso. Skinule su mi zavoje s trbuha i rane više nije bilo. Ovako je posvjedočila časna Caterina o čudu koje joj se dogodilo po zagovoru pape Ivana XXIII. Liječnička komisija mjerodavne vatikanske kongregacije još je u proljeće prošle 1999. jednoglasno priznala medicinsku neprotumačivost tog ozdravljenja.

Papa Ivan Pavao II. odredio je 3. rujna ove 2000. godine za dan proglašenja blaženim pape Ivana XXIII. On za njega govori: "Papa Ivan XXIII. uistinu je bio čovjek poslan od Boga. Ne­izmjerno je bogata i dragocjena baština koju nam je ostavio."

Hrvoje Cirkvenac

U vrijeme pontifikata bl. pape Ivana XXIII. umro je naš kardinal i blaženik Alojzije Stepi­nac. Papa Ivan XXIII. izjavio je ,na misi zadu­šnici u bazilici Sv. Petra: "Kao tužni i žalobni zvuk zvona proširila se vijest o okolnostima njegove smrti i svratila pažnju njegovih najbližih sinova na odličan primjer nesavladive ustr­pljivosti, što ga je pružao za vrijeme tolikih go­dina odvojenosti... Ove nam okolnosti dozivlju u pamet riječi liturgije Velike subote nad Spasi­teljevim grobom: `Ostavio nas je nadpastir, izvor žive vode, za čijeg je umiranja sunce po­mrčalo.' I doista, sunce je pri njegovu prijelazu u vječnu domovinu potamnilo na kišnom i oblačnom obzorju ovih zimskih dana. Kardinal Stepinac nije mogao ni jedanput izvan svoga rodnog mjesta i prisilnog zatočeništva razviti svoj i to kako zasluženi grimiz. No, uvjereni smo i nadamo se, da, će u milosti i svjetlu Go­spodnjem razviti svoju zaštitu nad cijelim ka­rdinalskim zborom; kojem služi na osobitu ča­st, kao i nad cijelom sv. Crkvom..."