U jednom talijanskom časopisu koji širi marijansku duhovnost i pobožnost bilo je nedavno objavljena ovo imaginarno pismo jednog nerođenog djeteta svojoj majci. Ovo je samo isječak toga pisma, kojim želimo naše čitatelje podsjetiti na svetost života. Osobito se za to osjeća važnost u ovom našem vremenu, vrlo slobodnih svjetonazora, gdje je dosta rašireno mišljenje kako abortus, eutanazija, i drugi načini kojima se sprečava razvoj ljudskoga života nisu u suprotnosti s evonđeoskim navještajem.

"Draga mama, ti me ne poznaješ, jer dok sam još bio u tvojoj utrobi, odlučila si prekinuti moj život pobačajem. Ali, kada sam bio odbačen od ljudi Dobri Bog koji je rekao: "Može li žena zaboravit' svoje dojenče, ne imat' sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću" (Iz 49,15) - on me je prihvatio.

Bog koji je ljubav, po zaslugama Isusa Krista, molitvama Crkve i svetaca, doveo me je u raj. Umro sam kao mali, još u nemogućnosti da učinim nešto dobro ili zlo, nisam bio podvrgnut sudu, kao što će se dogoditi tebi, draga mama, u času smrti.

Mama, znadem da si bila prevarena lažnom idejom: uvjerili su te da se radi samo o "običnom prekidu trudnoće", ali je bio prekinut jedan život, moj život! Sada znaj, mama, da je neprekidna molitva djece koja su abortirana neprestano prikazivana za njihove majke. Grižnja savjesti koju osjećaš, kao što su osjećale i sve druge majke koje su abortirale, jest milost za tebe, majko. Prihvati tu milost, sa zahvalom i neprestanim žaljenjem za svoj grijeh koji je velik. Nemoj odbaciti tu milost, mama. Upravo jer te volim, mama, ne bih želio da završiš u paklu. Zato te molim: traži oprost od Boga, da bi smo se jednoga dana mogli susresti i da bi me konačno mogla primiti u svoj naručaj. …