U malom selu Grana, pokraj Novog Marofa, već dvanaestu godinu, Ljubica Milak, provodi u invalidskim kolicima. Bolest kralježnice uzrokovala je dodatne zdravstvene komplikacije, tako da je i nakon dvaju operacionih zahvata i obilaska mnogobrojnih tzv. alternativnih “liječnika” i ordinacija, sve bilo uzaludno. Ljubica danas živi u svojoj kući koju je gradila zajedno sa svojim pokojnim mužom za dug i sretan život. Nažalost, danas je ta kuća potpuno prazna, osim prizemnog dijela, točnije jedne prostorije u kojoj Ljubica provodi svoj život.

Posjetili smo ovih dana Ljubicu u njezinome domu i razgovarali sa njom o tome kako izgleda jedan život zatvoren u jednoj prostoriji, prikovan za invalidska kolica?

Apostol Bezgr.: Recite nam Ljubica nešto o vašem životu i kako je započeo vaš “Križni put”.

Ljubica: Rođena sam ovdje, u Možđencu, 1943 godine. Radila sam malo ovdje u Marofu, malo u Njemačkoj. Negdje 1974 kada smo započeli gradnju ove kuće, već tada sam osjećala blage bolove i smetnje u kralježnici. To se brzo razvijalo, tako da je i moj posjet liječnicima bio učestaliji. Već 1975 bolovi postaju sve teži, a liječničke dijagnoze su bile općenite i nejasne. Tako sam živjela u nadi da će se to nekako otkloniti, međutim čekale su me dvije teške operacije: 1986 i 1990. Nakon ove druge operacije ostala sam nepokretna.

Apostol Bezgr.: Cijeli život ste bili pokretni, aktivni, osoba puna energije, navikli sve svoje vrijeme koristiti za stvaranje nečega novoga što je potrebno za život. Što se dogodilo kada ste, nakon te druge operacije, shvatili da ćete ostati nepokretni?

Ljubica: Ne samo da vi, ili netko drugi, ne može shvatiti što znači takav trenutak spoznaje, nego je i meni samoj teško i nemoguće to izreći. Jednostavno, nisam se htjela pomiriti s time. Mučila sam se, odbijala jelo, bila užasno gnjevna na sve. Pokušavala sam svim sredstvima nadvladati to, pobijediti to bezizlazno stanje. Imala sam nešto ušteđevine i sve sam dala na kojekakve alternativne liječnike, na bi li mi oni pomogli. Sve je, svakoga dana, sve više pokazivalo, da će morati ostati tako kako jest: moram biti u invalidskim kolicima.

Apostol Bezgr.: Danas kada čovjek uđe u ovaj vaš dom vidi posvuda nabožnih predmeta, slika i knjiga. Sve to daje jednu prvu sliku o vama; da ste osoba jasnog vjerskog opredjeljenja. Recite nam nešto o vašem vjerskom sazrijevanju.

Ljubica: Ma, ja sam rođena u jednoj izrazito katoličkoj obitelji, gdje se i u ona, za praktične vjernike nepogodna vremena, odlazilo u crkvu i živjelo sakramente. Molitva je uvijek bila u centru moga života. Međutim, moj pravi susret s Bogom se dogodio u invalidskim kolicima. Krunicu sam, npr. iskreno doživjela tek u Varaždinskim Toplicama 1990 nakon neuspjele operacije. Od boli nisam mogla živjeti, ali me molitva krunice i preporuka Majci nebeskoj neizmjerno tješila. Jedan predivni bolničar mi je, kada je primijetio tu moju žeđ za molitvom i odlaskom u crkvu, snimio svetu misu na audio kazetu. Ne mogu vam opisati koliko mi je to značilo u onome trenutku.

Apostol Bezgr.: Osjećam da je to vaše vjersko iskustvo danas puno življe i prisutnije u vašem životu.

Ljubica: Da, u pravu ste. Ovih godina sam molila, molila, molila… Najprije sam molila za izlječenje tijela. To mi je bilo na prvome mjestu. Međutim, Bog me je posjetio s druge strane. On je htio najprije ozdraviti moju dušu, pa onda preko toga ozdraviti i moje tijelo. Ne vjerujem u onu poslovicu: “U zdravom tijelu, zdrav duh”. Ja mislim da je to potrebno izreći drugačije, evanđeoski: U zdravom duhu je i tijelo zdravo. Onaj tko nije naučio prihvatiti i ispitati svoj život; prihvatiti patnju, prihvatiti sve što mu dolazi, moliti se i predavati u ruke Božje, taj nije zdrav. Kada je čovjek iznutra zdrav, on je iznutra lijep, a ta se ljepota vidi. Kada je čovjek čvrst iznutra, karakteran, onda je on zdrav. Mora se u životu čovjeka dogoditi potpuno predanje u ruke Božje. Ne biti opterećeni za materijalno, ono što nas odvaja od Boga. Kada vam svi zatvore vrata, Bog vam otvara prozor. Ja mislim da sam najsretnija osoba na svijetu. Ma tko bi se od tih “zdravih” ljudi kupao zimi na minus 22 stupnja? Nitko, naravno! A ja eto jesam. Sigurno se pitate zašto? Zato što nemam gdje. Eto, i to sam prihvatila, zdrava sam i sretna. Bog je sa mnom i ne bojim se više ničega.

Apostol Bezgr.: Ovo vaše vjersko iskustvo se događalo postupno. Možete li nam malo i to opisati.

Ljubica: Pa naravno da se ja ne smatram sveticom, ali mislim da sam došla do vrlo važnih spoznaja o Bogu, životu, patnji… Da bi se do Boga i spoznaje njegove volje došlo treba puno, puno raditi, moliti, razmatrati. Treba stisnuti bol, treba ustrajati, i neprestano ponavljati i zazivati ime Isusovo. Bilo je i još uvijek ima groznih trenutaka kušnje, kada zli želi izazvati u meni bijes, ljubomoru, ljutnju, samosažaljenje, a ja se eto ne dam. U ono vrijeme dok sam jako patila bol, dok još nisam bila u kolicima, nego sam se “četveronoške” vukla po vrtu i radila koliko sam mogla, začujem neke glasove kako se smiju i ismijavaju moju patnju. Ja se počnem vrtjeti, okretati, gdje su, tko je, a ono nigdje nikoga. Osjetim samo glas koji mi cinično dovikuje: “Vidiš, kako ti se smiju”? Ja stisnem zube, okrenem se i kažem: Neka, neka i tebi se smiju, ali mene nećeš imati, sotono. Naš problem je najčešće taj što ne želimo priznati samima sebi tko smo i što smo, nego sami sebe uvjeravamo u nešto što mi zapravo nismo, nego bismo to željeli biti.

Apostol Bezgr.: Imate li nekakav primjer za to?

Ljubica: Naravno da bih vam mogla puno toga iznijeti, ali ovdje bih spomenula samo primjer jednoga svoga poznanika, koji je, onako sažaljivo promatrao mene i moj život, pa se dosta teško izrazio glede tog stanja i rekao da bi se ubio ako bi dospio u invalidska kolica. Iznenada se dogodilo da je i on završio u invalidskim kolicima. I što sada? Nazvao me, plače i muči se. Znadete li zašto plače? Plače jer se čisti. I ja sam plakala, krvavo plakala i morala iščistiti sve iz sebe, da bi ostao samo Bog. Samo je u Bogu mir, samo u njemu nalazimo smisao svoga života.

Apostol Bezgr.: Možete li potvrditi ili ispraviti ovu moju konstataciju, a to je da je bolest ipak odigrala važnu ulogu u vašem približavanju Bogu.

Ljubica: Potpuno ste u pravu. Da nije bilo ove bolesti ne bih upoznala koliko je ljubav Božja velika. Svi mi možemo svako zlo okrenuti na dobro. Ja sam eto, uz neizmjernu pomoć Božju, uspjela svoju patnju okrenuti na vlastito dobro.

Apostol Bezgr.: Možete li reći kako shvaćate ovaj život?

Ljubica: Život je Božji dar, pa ga tako moramo i prihvatiti. Međutim, taj život moramo planirati i voditi skupa s Bogom. Tek tako će taj život uistinu postati nama dar i nagrada.

Apostol Bezgr.: Da li biste htjeli poručiti nešto čitateljima našega lista?

Ljubica: Ono što bih svima mogla preporučiti jest: nemojte se previše pouzdavati u materijalno bogatstvo koje čovjek zgrće za svoga života. Nemojte nikada zaboraviti da sve to jednoga dana može završiti u invalidskim kolicima. Onima koji su bolesni poručila bih; da ne smijemo nikada gubiti nadu. Nema te bolesti koju Bog ne može izliječiti. Nema te boli koju Bog ne može utješiti. Nemojte nikada plakati zbog nečega materijalnoga što ste izgubili. Plačite jedino ako ste izgubili Boga. Povjerite sve Bogu i samo Bogu. Od jutra pa do večeri budite uvijek s Bogom, cijeli dan i cijelu noć. Ujutro kada se budite recite: Isuse, dobro jutro, danas želim biti s tobom. Navečer: Isuse, laku noć, hvala ti za ovaj dan.

Apostol Bezgr.: Što sada očekujete od života, koje su vaše želje i nadanja?

Ljubica: S Bezgrešnom sam u stalnom prijateljevanju kroz molitvu krunice i razmatranje, zato je molim neka me dovede u Međugorje. Nakon što mi je Bog ozdravio dušu vjerujem da će mi ozdraviti i tijelo, da ću prohodati. Gledajte: jedanaest godina sam nosila kateter i svi su mi liječnici govorili da se neću moći odvojiti od toga. Danas, evo više od godinu dana, to ne koristim. Vjerujem da je Bogu sve moguće; međutim, prepuštam sve neka bude volja Njegova. Kroz sve ove muke ja sam ipak izašla kao pobjednik Božjega čuda. Treba sve prepustiti Bogu.

Želim se zahvaliti svim dobrim ljudima koji me posjećuju i koji mi neprestano pomažu. Neka ih dobri Bog sve nagradi.