Krajem siječnja u Trstu je službeno otvoren biskupijski proces za proglašenje svetim fra Placida Cortese, franjevca konventualca iz Cresa. Očekuje se da će ovaj pravni postupak brzo završiti i da će o slučaju rješavati nadležna kongregacija u Rimu. Radi se o fratru koji zaslužuje posebnu pažnju i onih koji poznaju život i djelo glasovitoga Maksimilijana Kolbea.

* * *

Fra Placido u mnogočemu podsjeća na poljskoga mučenika. Poput Kolbea, i Cortese je pripadao Redu franjevaca konventualaca, starome franjevačkom ogranku koji je stoljećima nazočan i na našim prostorima. Posebno baš u Cresu, čiji je samostan sv. Franje dao ovom Redu čak četiri vrhovna poglavara, a raznim provincijama preko dvadeset provincijala. U takav je dakle Red, poput sv. Maksimilijana Kolbea, ušao, odrastao, živio i umro creski fratar.

I Cortese je velik dio svojeg apostolata posvetio širenju Evanđelja preko tiska. Poput Kolbea, i on je bio glavni urednik velikoga katoličkog mjesečnika, glasovitoga padovanskoga Glasnika sv. Antuna, kojemu je kao urednik u šest godina nakladu s 300.000 povisio na 900.000 primjeraka mjesečno. U Padovi je razvio široku i sveobuhvatnu djelatnost pisane riječi, koja je dosezala daleke krajeve, i mnogo preko granica Italije.

Konačno, ono po čemu Cortese najviše zaslužuje nadimak «Creskoga Kolbea» jest njegova mučenička smrt u njemačkom zatvoru, koju je podnio iz herojske ljubavi prema bližnjima. Kolbe je došao u logor jer je pomagao drugima i dragovoljno dao život za nepoznatoga čovjeka koji je bio osuđen u logor smrti. Cortese je spasavajući mnoge zatvorene i internirane ljude, posebno mnogo njih iz slovenskih i hrvatskih krajeva, ali posebno svojim požrtvovnim radom na zbrinjavanju ugroženih Židova, izgubio zemaljski život u groznim mukama, ali dobio neuveli vijenac mučeničke slave. Valja se nadati da će mu Crkva, kao što je to učinila i s Maksimilijanom Kolbeom, službeno priznati njegovim uvrštenjem u popis blaženika i svetaca Katoličke crkve.

* * *

Makar je fra Placido djelovao oprezno i neupadno, njegov rad ubrzo su uočili gestapovski doušnici, pa je tako, 8. listopada 1944. creski fratar na prijevaru izvučen iz padovanskog samostana sv. Antuna, odveden u nepoznato, da bi početkom studenoga, kako potvrđuju brojni svjedoci, stalan i čvrst, nepokolebiv i ustrajan, podlegao pod groznim mukama pod kojima su u tršćanskom zatvoru na središnjem gradskom Trgu Oberdan svakodnevno esesovci nastojali iz njega izvući imena suradnika i pomoćnika. Ništa nije rekao, ništa nije odao, i zbog toga, krvoločni su ga mučitelji izbatinali do smrti, iščupali mu oči i odrezali jezik (kao kaznu što ne govori o onome što je vidio) i tako ga prepustili smrti.

Jedan od svjedoka, slovenski zatvorenik Janez Gregorc, iznosi svoja sjećanja o posljednjim danima creskoga fratra u Trstu: «Pater Cortese je bio strašno upropašten. Batinali su ga, izudarali, u razderanoj odjeći, s okrvavljenim licem. Još i danas pred svojim očima vidim njegove izobličene prste, sklopljene kao u molitvi. Prepoznali smo se; on mi je ulijevao hrabrost, potaknuvši da ostanem ustrajan, da se pouzdam u Boga i da nikoga ne odam.»

* * *

Razmišljajući o ovom mučeničkom liku, u kojemu je bilo i hrvatske krvi (po ocu je Placido bio Talijan, po majci Hrvat), prisjećamo se poticajnih riječi sv. Franje Asiškoga, njegova i našega duhovnog oca, koje se vrlo lijepo uklapaju u ovaj događaj: «Svi, braćo, gledajmo dobroga pastira koji je, da spasi svoje ovce, podnio muku križa. Gospodina su njegove ovce slijedile u nevolji i progonstvu, u preziru i gladi, u bolesti i kušnji i u svemu ostalome; zato su od Gospodina primile život vječni. Stoga je nama, slugama Božjim, velika sramota da su sveci izveli djela, a mi hoćemo da primimo hvalu i čast govoreći o njima.»

fra Ljudevit Maračić