Ryecz Niepokalanej, XI 1925, str. 289-291

Tijekom ove ili možda već prošle godine, dok sam putovao vlakom, sučelio sam se sa nekim, prilično izobraženim, Židovom. U ulozi štovatelja Bezgrešne i Vojske Bezgrešne, shvatio sam svoju dužnost ukazivati na neke istine vjere i onima čiji životni i vjerski stavovi nisu blizu onim katoličkim. Upravo radi toga sam i započeo razgovor sa njime.

“Čime se bavite? Koji vam je životni cilj?” – to je bila tema. Malo pomalo, došli smo do pitanja: “Što će biti nakon smrti?”.
“Spustit će me u grob”.
“I ništa više?” – upitam ja.
“Ne znam” – odgovori.
“Po vama tko bi trebao to znati ako ne vi?”
“Oprostite, ali nemam vremena da o tome razmišljam: trgovac sam i ruke su mi pune posla, tako da nemam mogućnosti o tome razmišljati”.
“Da li je mudro baš na takav način razmišljati? Zamislite si nekoga tko je na ovome vlaku, tko bi na pitanje: ‘Kuda putuješ’, odgovorio sasvim ozbiljno: ‘Ne znam, nemam vremena da o tome razmišljam’. Da li bi to bilo razborito?”

U svakom slučaju nije potrebno mučiti se tražiti takve osobe, jer i među katolicima su mnogobrojni takvi koji odlaze na svetu misu u nedjelju i na blagdane, obavljaju sakramente i izbjegavaju teške prijestupe, a ipak rijetko razmišljaju tako da bi se trudili shvatiti koji je doista zadnji i pravi smisao našega postojanja. Rijetko će sami sebi reći: “Ja, da i ja ću umrijeti. Bogu ću dati račun za svaki trenutak svojega života, za svako djelo, svaku riječ, i za svaku misao. Samo ovo je za mene važno vrijeme da u njemu umnožim osobne zasluge, jer od trenutka kada budem morao dati račun neću više nikada imati ovo vrijeme na raspolaganju. Sa ovoga svijeta se ne može ništa sa sobom ponijeti. Koje li gluposti onda juriti za onim što prolazi, tražiti trenutno zadovoljstvo, koje nestaje!”

S vremena na vrijeme ovakve i druge misli moraju pronaći mjesto u našoj umornoj i užurbanoj svakodnevici. Istina je da kada je srce prljavo od grijeha razum okreće leđa onim vječnim istinama vjere. U takvom slučaju poželimo ne razmišljati, ili sami sebi želimo reći: “Nemojmo razmišljati o budućem životu, jer će nas ionako samo spustiti u grob, i gotovo!”. Zapravo, srce zaprljano grijehom se boji vječnosti, zato izbjegava razmišljati o tome.

Što, dakle, trebamo činiti? Ne razmišljati ne udaljava stvarnost. Zato, potrebno je razmišljati. Mi imamo Majku na nebesima, Bezgrešnu, personifikaciju Božanskoga milosrđa. Ako te uznemiruje misao o životu ili sjećanje na počinjene grijehe, ako nemaš hrabrosti gledati naprijed, u ono što te čeka s onu stranu groba, predaj se potpuno i bezrezervno njoj. Povjeri njoj cijeli problem, ispovjedi se iskreno i vjeruj. Tako ćeš jedino upoznati što je to mir, sreća, predosjećaj raja, i udisat ćeš novu snagu. Ako ovo još nikada nisi osjetio, isprobaj da li je istina, i vidjet ćeš.