Pridošlice smo pred tobom, putnici kao svi očevi naši (1Ljet 29, 15). Ove riječi kralja Davida obilježavaju i karakteriziraju čovjeka kao vječnog putnika (homo viator). Naime, “put” je simbol ljudske egzistencije. U tom smislu čovjek neprestano putuje (hodočasti) svijetom punim zapreka i opasnosti, a koji mora prijeći da bi dostigao crvena vrata nebeskog Jeruzalema. Tako, svi smo mi na putu: jedni u potrazi za istinom, drugi traže mir, a za druge opet to je putovanje prema susretu s Bogom.

Jedna od važnijih karakteristika Jubileja 2000. jest i ogroman broj hodočasnika koji će se uputiti na izvore kršćanstva: neki u Svetu zemlju; drugi možda prekrstariti Italiju (Rim, Asiz, Padova, Loreto…); drugi će opet posjećivati svetišta po Francuskoj, Španjolskoj ili Portugalu ili kojoj drugoj europskoj zemlji. Oni koji ne podnose dugu vožnju, ili ekonomski nisu u mogućnosti, ili jednostavno žele doživjeti pravo hodočašće, uputit će se pješice u neko od bližih svetišta. Upravo bih o ovoj zadnjoj grupi želio iznijeti par misli u ovom kratkom članku.

O tome da hodočašće nije, kako se to danas shvaća, obično turističko razgledavanje sa shopingom, svjedoče mnogi dokumenti, a najviše oni koji su pisani u samim hodočasničkim centrima i opisuju smisao i ikonografiju hodočasnika. Postoje tako rituali i obrednici oblačenja i otpremanja hodočasnika.

Koje su najvažnije crte opisane u jednom takvom obredniku?

Obred se sastoji, ponajprije, u predavanju štapa i bisage. To su dva predmeta koja su bila neophodna za jedno putovanje: štap, da bi se na njega uprli ili njime obranili od divljih životinja; bisaga, (ne prevelika), da bi se u njoj nosio najnužniji materijal za put.

Osim svoje funkcionalnosti, važna je i simbolika ovih dvaju rekvizita. Bisaga mora biti uvijek otvorena za “davanje i primanje” tijekom putovanja te na taj način podsjeća vjernika kako mora ponijeti samo ono najnužnije, i da mora uvijek biti spreman to što ima podijeliti s drugim. Štap, nadalje, simbolizira romarevu vjeru, koja ga prati na putu i na koju se jedino može osloniti. Kao što vidimo solidarnost i vjera, su dvije svete stvari, a vjernik po njima doživljava obraćenje i unutarnje usavršenje. Osim ovih predmeta, obrednik propisuje i druge isto tako važne odjevne predmete koji redovito sačinjavaju hodočasnikovu uniformu: to su šešir sa širokim obodom, kabanica te hodočasnička (vunena) haljina ili pokrivač.

Važan detalj na uniformi sačinjavale su mnogobrojne značke što bi ih hodočasnik sam prišivao tijekom putovanja. Prvotno je to bila školjka – općenito simbol svakog hodočašća. Ovaj lijepi običaj dolazi iz Santiago de Campostela. Kada bi vjernici posjetili ovo mjesto uzimali bi za uspomenu jednu školjku, ali i kao dokaz da su bili u ovom svetištu. Kasnije je to bila palma, ako su bili u Svetoj zemlji, likovi raznih svetaca čiji je grob posjetio i sl. Sve je to imalo koristiti vjerniku da što duže sačuva to duboko iskustvo vjere što ga je stekao ovim dugim i mukotrpnim hodom slaveći Boga. Isto tako, neprestano je mogao zahvaćati iz izvora koje je sada presadio u svoj dom.

Hodočašće dakle predstavlja iskustvo čovjeka, koji putuje u ovom vremenu i prostoru. To je temeljno iskustvo Izabranog Naroda koji ide prema Obećanoj zemlji, zemlji spasenja i slobode. To je Kristovo iskustvo koji iz Jeruzalema odlazi u nebo i tako otvara svima nama prolaz k Ocu. To je iskustvo Crkve koja putuje ka Jeruzalemu nebeskom. To je putovanje cijelog čovječanstva koje se proširuje u nadi i vjeri. Na tom putovanju ka Jeruzalemu nebeskom, čiji vidljivi znak jesu upravo svetišta, osobitu snagu crpimo iz Riječi Božje i Euharistije. Kada budemo stigli u nebeski Jeruzalem odložit ćemo štap, bisagu i drugo hodočasničko odijelo te ćemo ući u naš vječni dom da bismo bili vječno sa Gospodinom (1Sol 4, 17).

Peregrinus , lat. moguće je izvesti iz per ager, što može značiti onaj koji prelazi polja, ili per eger prelaziti granice. I u prvom i u drugom slučaju hodočasnik je stranac, čovjek na putu ka nekom cilju. To ga dakako razlikuje od običnog lutalice, jer ovaj hoda bez cilja.