U ovom članku želimo progovoriti o ispravnom služenju nabožnim predmetima (devocionalijama), kao što su krunica, medaljica, križić.

Naime, u posljednje vrijeme imamo prilike doživjeti, vidjeti i čuti kako velik broj ljudi poseže za mnogim nabožnim predmetima. Mnogi od njih "nabavljaju" nabožne predmete za produbljenje svoje vjere, te svoga odnosa prema Gospodinu, njegovoj Majci Mariji i pojedinim svecima. Određeni broj ljudi, koji se nužno ne izjašnjavaju kao katolici ili kršćani služe se nabožnim predmetima uglavnom ne iz istinskih vjerskih uvjerenja. Često smatraju da bi im medaljice, križići, krunice u automobilima trebali osigurati i priskrbiti zaštitu od zlih sila, tuđih vračanja, te svakog drugog negativnog utjecaja. Koliko je to zamjetno, pokazuje se u samom odnosu prema tim predmetima.

Tako se čudotvorna medaljica Bezgrešne počinje nazivati magičnom, čudnovatom, čarobnom…!? Pred krunicom kao simbolom odanosti i molitve prema Blaženoj Djevici Mariji, koja je obješena za retrovizorsko staklo, uredno se psuje, čine se prometni prekršaji. Lijepo je isprsiti se i pokazati ukrašen križ/križić oko vrata, a ružno je svojim ponašanjem i riječima zasjeniti svjetlo koje je on donio u naš svijet. Na koncu ispada da posezanje za nabožnim predmetima nije za takve i slične ljude plod vjere ili sredstvo za dublji ulazak u duhovno, već sredstvo svjetovnog isticanja nečega što s Kristom nema nikakve povezanosti. Mnogi deklarativni katolici takvim načinom "pobožnosti" stvaraju privid magijskog štovanja i korištenja samim predmetima, iako ni sami možda nisu toga svjesni.

Nabožni predmeti ili devocionalije predmeti su koji se odnose na određenu vrst pobožnosti. To su predmeti, koji potiču pobožnost osobe koja se njima služi ili imaju svrhu podsjetnika na neke religiozne misterije. U našem narodu to su najvećim dijelom krunice, križevi i medaljice, privjesci i sličice.

Religiozni osjećaj kršćanskog naroda u svakom vremenu nalazio je izražaj u različitim oblicima pobožnosti koje okružuju sakramentalni život Crkve, kao što je čašćenje svetih moći, pohodi svetištima, hodočašća, ophodi, križni put, krunica, medaljice i dr.

Devocionalije moramo u svakom slučaju odvajati i razlikovati od amajlija ili talismana od kojih se očekuje magijsko djelovanje. Svi nabožni predmeti uvijek su blagoslovljeni od crkvenih službenika biskupa, svećenika i đakona. Isto tako važno je napomenuti da se jedan te isti predmet može koristiti kao nabožni ili kao amajlija. Sve ovisi o nakani koju pojedinac ima dok nosi npr. medaljicu ili se koristi njome. Amajlije i talismani imaju zadatak "čuvati" onoga tko ih nosi ili pak da su podmetnuti i trebaju napakostiti nekome. S druge pak strane, ne manje opasno je shvaćanje, da nabožni predmet shvaćeni samo kao zaštitnik od nečega zlog bez ideje o produbljivanju vjere zapadaju u problematično područje praznovjerja - od kojeg se i sami kao katolici želimo udaljiti. Dok pučka pobožnost blagoslovljene ili posvećene predmete doživljava kao zaštitu, liturgija na njih gleda kao na izrazite znakove, koji onima koji se njima služe izmolijeva jačanje njihova povjerenja u Svemogućega Boga i u zagovornu snagu Crkve posebno njezinih proslavljenih udova, svetaca. Medaljice, križevi i ostali predmeti su produžetak liturgijskog života Crkve, ali ga ne nadomještaju. Sveti Otac Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici Catechesi tradendae, 54 napominje da je potreban pastirski razbor u podržavanju i promicanju pučke religioznosti i po potrebi, u pročišćavanju i ispravljanju religioznog osjećaja, koji je u pozadini tih pobožnosti da bi se napredovalo u spoznaji Kristova otajstva.

Stoga je kršćanska mudrost za narod načelo razlučivanja, evanđeoski instinkt koji daje spontano spoznati kad je evanđelje u Crkvi na prvome mjestu, a kad mu je sadržaj ispražnjen i zagušen drugim interesima.

Zakonik crkvenog prava govori da se s posvećenim stvarima postupa s poštovanjem i neka se ne upotrebljavaju u svjetovne svrhe, inače ne posjeduju obilježje kao posvećene stvari.

Nabožni predmeti posjeduju stalni pastoralni karakter u konkretizaciju vjere u svakodnevnici, sve dok navještaj vodi k njihovom ispravnom služenju.

Kao zaključak upamtimo nekoliko stvari za ispravno shvaćanje i odnos prema nabožnim predmetima.

Nabožni predmet se ne smiju shvaćati kao amajlije, bez obzira što su blagoslovljeni. Dobra nakana i pozadina jedne krunice, medaljice, križića treba biti u skladu s životom i djelovanjem onoga koji ih nosi inače bi se mogao stvoriti krivi dojam i izazvati sablazan. Oni predmeti, koje posjedujemo ili nosimo uz sebe nisu krajnje jamstvo za dobivanje milosti ili uslišanja, već pomoćnik i poticaj u stvaranju duhovnog ozračja dok molimo. Vjernik katolik kada god upućuje svoju molitvu po zagovoru nekog sveca ili Božjeg ugodnika, te Blažene Djevice Marije treba biti svjestan da molitvu upućuje Nebeskom Ocu, po Isusu Kristu u Duhu Svetom, jer bi svako drugačije shvaćanje molitve bilo bi oprečno prvoj Božjoj zapovijedi koja izričito govori …nemaj drugih Bogova uz mene.

Želja mi je ovu temu obraditi sustavnije i u narednim brojevima ovoga lista.

Tomislav Glavnik